Bunić Luković, Pjerko (Pijerko), hrvatski književnik (Dubrovnik, 14. XII. 1788 – Dubrovnik, 18. VII. 1846). Glavninu njegova književnog opusa čini 31 dramsko djelo poznato po naslovu, od toga je 27 sačuvanih. Tri su mu dramska teksta objavljena posmrtno 1849. u Gajevoj Danici (Muhamed II. u Bosni, Bolje promišljeno nego namišljeno i Stranoljublje Crnogoraca). Osim pseudopovijesnih tema (Murat pod Biogradom, Dobrodjelstvo Ludovika Velikoga… i dr.), često zastupljenih u dramama preporodnog doba, pisao i drame i komedije iz građanskog života (Knežev osud, Slikotvorstvo, Privar gubi Privarnika), u kojima anticipira i neke sastavnice »protorealističke dramaturgije« (A. Pavešković). Autor je i prvoga pučkog igrokaza u hrvatskoj književnosti (Župnik od Stravče, najkasnije 1841), kao i najstarije dramatizacije Gundulićeva Osmana (Krunoslava u Carigradu, između 1840. i 1846., nedovršeno). Pisao i komedije na talijanskome Raskrinkani lihvar (L’ usuraio smascherato) i Sretni nesporazum (L’equivoco felice), prigodne pjesme (Čehuljice, 1866) i novinske članke.
