Bunić Vučić, Ivan (Bona, Dživo), hrvatski pjesnik (Dubrovnik, 1592 – Dubrovnik, 6. III. 1658). Školovao se u dubrovačkim školama. Od 1611., kada je ušao u Veliko vijeće, obavljao državne službe (sudac za građanske sporove, član carinarnice, apelacije, providur, član Vijeća umoljenih, član Maloga vijeća, izaslanik Republike), a pet puta bio je i knez Republike. Vlada ga je slala i u razne misije (na Levant i u Mletačku Republiku). Uspješno se bavio i trgovačkim poslovima. Pjesništvom se Bunić bavio, najvjerojatnije, u mladosti. Najvažnije djelo njegova književnog opusa, kanconijer Plandovanja, nije objavljeno za njegova života. Religiozni spjev Mandalijena pokornica, objavljen je, najvjerojatnije, za pjesnikova života dva puta (1630. i 1638), no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sačuvan. Treći je put spjev tiskan godinu dana nakon Bunićeve smrti, 1659. Bunićevu ljubavnu liriku obilježava duh baroknog senzualizma i hedonizma, a njegovu religiozno-refleksivnu liriku, osobito spjev Mandalijena pokornica, svjetonazorske i duhovne sastavnice katoličke obnove. Mandalijena pokornica, nastala u slijedu talijanskih religioznih poema i Gundulićevih Suza sina razmetnoga, opjevava u tri cviljenja grijeh i pokajanje Marije Magdalene; smisao je poeme, napisane u osmeračkim katrenima, alegoričan.
U Bunićevu kanconijeru Plandovanja pretežu ljubavne pjesme (75), ali ima i razgovora pastirskih, nadgrobnica, veći broj duhovnih pjesama, tri prepjeva psalama, a kanconijer završava slavljenjem dubrovačke slobode. U ljubavnoj lirici ljubav i ljepota opjevavaju se kao ćudoredne snage koje oplemenjuju duh, a još češće kao vesela senzualna igra. Oslanjajući se na tematiku i motiviku tradicionalne petrarkističke ljubavne lirike, Bunić u svoju liriku unosi moderna, barokna poetološka načela, obilježena naglašenim esteticizmom. Težnja prema esteticizmu očituje se u biranu izrazu, takvu koji je po svojoj naravi umjetan, oblikovan na domišljatosti, a koji čitatelja može začuditi spretnim intelektualnim kombinacijama i ingenioznim idejama. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici – marinisti, kao i F. Petrarca, a u nekim se pjesmama uočavaju poticaji talijanskih antipetrarkista i antimarinista G. Chiabrere. S druge strane, motivsko-tematski repertoar i frazeologija Bunićeve lirike svjedoče da se on u svojem lirskom kanconijeru nastavlja na hrvatsku lirsku tradiciju, na pjesništvo Dž. Držića, Š. Menčetića i drugih pjesnika Zbornika Nikše Ranjine, a također i na liriku H. Lucića, D. Zlatarića i D. Ranjine. Najveći je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu. Uz Gundulićeva, Palmotićeva, Kanavelićeva i Đurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac baroknog pisanja u hrvatskoj književnosti. Budući da Bunićeve ljubavne pjesme opjevavaju humorom i ironijom obavijeno shvaćanje ljubavi i ljepote, njegova je »sitna lirika« i prva izrazito moderna ljubavna poezija u hrvatskoj književnosti.
