Carnap [ka'~], Rudolf, njemački filozof (Ronsdorf, danas Wuppertal, 18. V. 1891 – Santa Monica, SAD, 14. IX. 1970). Studirao je filozofiju, fiziku i matematiku u Jeni i Freiburgu. Među njegovim filozofskim učiteljima u to se doba posebno ističe novokantovac Bruno Bauch, a 1910. i 1913. pohađao je i predavanja G. Fregea u Jeni. U polovici 1920-ih počinje predavati u Beču i djelovati u tzv. Bečkom krugu, zajedno s M. Schlickom, H. Hahnom, O. Neurathom, K. Gödelom, L. Wittgensteinom, K. Popperom itd. Dva su glavna Carnapova djela iz toga razdoblja: Logična izgradnja svijeta (Der logische Aufbau der Welt, 1928), gdje razvija svojevrsnu formalnu verziju empirizma, i Prividni problemi u filozofiji (Scheinprobleme in der Philosophie, 1928), u kojem pokazuje besmislenost mnogih filozofskih problema. Godine 1931. postaje profesor u Pragu. Njegovo glavno djelo iz 1930-ih, Logična sintaksa jezika (Logische Syntax der Sprache, 1934), posvećeno je analizi formalnoga jezika matematike i znanstvenih teorija na osnovi sintaktičkih pravila. Godine 1935. emigrirao je u SAD, gdje je ostao do kraja života, predavajući na sveučilištima u Chicagu i Los Angelesu, na Harvardovu sveučilištu te u Institutu za napredni studij u Princetonu. Četrdesetih godina započinje se zanimati za semantiku, pa je objavio knjigu Značenje i potreba (Meaning and Necessity, 1947), u kojoj je dao prvu značenjsku raščlambu modalne logike. Posebno zanimanje pokazivao je i za induktivnu logiku i teoriju vjerojatnosti (Logično utemeljenje vjerojatnosti – Logical Foundations of Probability, 1950) te za filozofiju fizike (Filozofsko utemeljenje fizike – Philosophical Foundations of Physics, 1966).
