Carroll, Lewis

ilustracija
CARROLL, Lewis

Carroll [kæ'rəl], Lewis (pravo ime Charles Lutwidge Dodgson), engleski pisac i matematičar (Daresbury, 27. I. 1832Guilford, 14. I. 1898). Svjetsku je slavu postigao romanima Alisa u zemlji čudesa (Alice’s Adventures in Wonderland, 1865) i Alisa s one strane ogledala (Through the Looking-Glass: And What Alice Found There, 1871), remek-djelima dječje književnosti.

Podrijetlom iz konzervativne anglikanske obitelji, pohađao je gimnaziju u Richmondu (1844–46), potom u Rugbyju (1846–49), pokazujući talent za matematiku, satiru, humor i jezičnu igru, što je osobito dolazilo do izražaja u obiteljskim časopisima koje je osmišljavao s braćom i sestrama. Na Sveučilištu u Oxfordu (University of Oxford) diplomirao je matematiku 1854., nakon čega je do 1881. radio kao profesor. Godine 1861. imenovan je đakonom.

Od 1854. objavljivao pjesme i priče u više listova (The Comic Times, The Train, Whitby Gazette i Oxford Critic). U časopisu The Train objavio je 1856. romantičnu pjesmu Samoća (Solitude), prvi put uporabivši pseudonim Lewis Carroll, nastao inverzijom engleske inačice latinskog prijevoda imena Charles Lutwidge (lat. Carolus Ludovicus).

Neočekivanu popularnost i uspjeh postigao je pričom za djecu Alisa u zemlji čudesa, koju je prvo ispripovijedao 1862. na izletu s djevojčicama Alice, Lorinom i Edith, kćerima Henryja Georgea Liddella, dekana koledža Christ Church na Sveučilištu u Oxfordu, potom ju 1864. zapisao, a 1865. i objavio u suradnji s ilustratorom Johnom Tennielom. Za razliku od prevladavajuće dječje književnosti viktorijanskoga doba, posebnost toga ostvarenja bila je to što nije sadržavalo prepoznatljivu moralnu pouku; umjesto realističkoga djela didaktične vrijednosti, Carroll je osmislio ludičku priču u kojoj ponajprije vladaju logika sna, apsurd i jezične igre. U njoj se radnja, podijeljena u 12 poglavlja, odvija oko naslovne junakinje koju znatiželja odvlači u čudesni podzemni svijet u kojem ne vrijede uvriježena pravila prirodnog i društvenog poretka: moguće je mijenjati veličinu tijela i susretati fantastična bića (npr. Bijeloga zeca, Gusjenicu, Cerigradsku mačku, Klobučara, Ožujskoga zeca, Puha, igraće karte Kraljicu i Kralja Herca i druge), s mnogima od kojih Alisa ulazi u začudne rasprave i sve veće sukobe, ne bi li se naposljetku probudila i shvatila da je sve to bio san. Osobita se važnost pridaje jeziku, pitanjima teksta i konteksta, kao i odnosima označitelja i označenoga, čime se neprestano propitkuju njihovi, u načelu proizvoljni odnosi, te podriva racionalistička slika svijeta. Zbog toga se Alisa smatra djelom koje potiče kritičko mišljenje čitatelja svih dobi, te najčešće tumači kao parodija (ne)logične društvene zbilje, ili pak kao alegorija o djetetovu odrastanju u suštinski besmislenu svijetu odraslih.

Alisin uspjeh ponovio je nastavkom Alisa s one strane ogledala, također s Tennielovim ilustracijama, u kojem je, u duhu prvoga romana, s jednakom zaigranošću i domišljatošću prikazao Alisino snoliko putovanje u zemlju onkraj ogledala, u kojoj je sve, uključujući i vrijeme koje katkad teče unatrag ili unaprijed, brzo ili polako, poput zrcalnoga odraza postavljeno obrnuto. Roman obrće i narativnu strukturu prve knjige: za razliku od radnje prvoga dijela, koja se odvija u ljetnome prirodnom okruženju te učestalo poigrava prostornim veličinama i nadahnjuje pravilima kartaških igara, radnja drugoga dijela događa se u zatvorenome zimskom ambijentu, izraženije propitkuje različite vremenske odrednice te se odvija prema nekim pravilima šahovskih poteza. I taj je roman podijelio na 12 dijelova te je u nj uključio mnoge ikoničke likove koji su postali dijelom engleske i svjetske kulturne baštine (npr. Crvenu i Bijelu kraljicu), te umetnuo više upečatljivih pjesama, od kojih su najpoznatije Morž i tesar (The Walrus and the Carpenter) i Hudodrakija (Jabberwocky), uzorni primjeri tzv. besmislenoga stiha (nonsense verse).

Poznat je i kao autor nonsensne poeme Lov na snarka (The Hunting of the Snark, 1876), nekoliko zbirki pjesama te dječjih romana Silvija i Bruno (Sylvie and Bruno, 1889) i Silvija i Bruno: svršetak (Sylvie and Bruno Concluded, 1893), koji ipak nisu postigli uspjeh ranijih djela. Premda je još za života stekao status književnoga velikana, značaj mu se dodatno potvrdio tijekom XX. stoljeća, kada se uvidjelo da je umijećem nekonvencionalnog izraza uvelike anticipirao, pa i utjecao na avangardne, napose nadrealističke, a zatim i postmodernističke književne tendencije, te pomaknutim sadržajem svojih djela nerijetko poslužio kao uzor mnogim zagovornicima kontraktulturnih vrijednosti.

Objavio je i niz knjiga iz područja matematike i logike, od kojih se ističu popularno-znanstvena djela Euklid i njegovi suvremeni suparnici (Euclid and His Contemporary Rivals, 1879) i Simbolička logika (Symbolic Logic, Part 1 & 2, 1897). Razvio je više matematičkih algoritama (najpoznatiji su »Dodgsonova kondenzacija« te »Dodgsonova metoda« sustava političkih izbora), a osmislio je i više desetaka knjiga mozgalica i nekoliko kriptografskih sustava.

Jedan je od pionira amaterske fotografije: od 1856. do 1880. fotografirao je djecu, najčešće u svečanome izdanju ili kostimiranoj igri, obitelji i engleske uglednike (Juliu Margaret Cameron, Michaela Faradaya, Roberta Salisburyja i druge), kao i pejzaže, životinje i mrtvu prirodu.

U popularnoj kulturi ostale su upamćene mnoge umjetničke obradbe Alise u zemlji čudesa i S one strane ogledala. Prvu od mnogobrojnih kazališnih adaptacija, premijerno izvedenu 1886. u režiji Henrya Savilea Clarkea na glazbu Waltera Slaughtera nadgledao je i sam Carroll. Od mnogih ekranizacija glasoviti su igrani film Normana Zenosa McLeoda (1933), cjelovečernji animirani film Disneyeva studija (1951) i film Jana Švankmajera (1988), nastao tehnikom žive animacije i lutka filma, kao i recentni, računalno stvoreni filmovi Tima Burtona (2010., 2016), dok je na televiziji osobit odjek imala adaptacija Jonathana Millera (1966). Od glazbenih djela ističu se skladbe Irvinga Berlina za mjuzikl The Century Girl (1916) te Johna Barryja za glazbeni film Williama Sterlinga (1972). Istaknute su i opere Toma Waitsa, Roberta Wilsona i Paula Schmidta (praizvedena 1992. u Hamburgu, Thalia Theater), te Aleksandra Kneifela i Pierrea Audija, koje je premijera bila 2001. u Amsterdamu (De Nationale Opera). Od mnogih baletnih izvedbi dojmljiva je interpretacija koreografa Christophera Wheeldona, postavljena 2011. u Londonu (Royal Opera House). U likovnoj umjetnosti ističu se serije nadrealističkih radova Charlesa Blackmana (1956–57) i Salvadora Dalíja, koji je ilustrirao Alisino književno izdanje iz 1969.

U Hrvatskoj su Alisu preveli Mira Šunjić i Mirko Jurkić (prvi roman, 1944), Mirjana (Mira) Buljan (drugi roman, 1962), Antun Šoljan (integralni prijevod, 1985), Predrag Raos (prvi roman, 2001), Tatjana Kezele (prvi roman, 2002), Luko Paljetak (prvi roman, 2002) i Borivoj Radaković (integralni prijevod, 2016). U vlastitim djelima knjigama su se nadahnuli Šoljan i osobito Dubravka Ugrešić u romanima Život je bajka (1983) i Američki fikcionar (1993). Od adaptacija ističu se klasična skladba Minijature za Lewisa Carrolla (Miniatures pour Lewis Carroll, 1964) Ive Maleca, lutkarske izvedbe u režiji Davora Miladinova (Zagrebačko kazalište lutaka, 1977), Paljetka (Festival djeteta, Šibenik, 1984) i Zorana Mužića (HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, 1997), kazališne predstave Ane Tonković Dolenčić i Ivana Lea Leme (Teatar &TD, 2000) te Renate Carole Gatice (ZKM, 2017), kao i baletna interpretacija koreografa Ashleyja Pagea na glazbu Roberta Morana (HNK, Zagreb, 2014).

Carroll, Lewis. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 31.3.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=10892>.