chansons de geste [šᾶs' dəžε'st] (franc.: pjesme o junačkim djelima), srednjovjekovni francuski spjevovi, nastali od XI. do XIV. st., u kojima su opjevani povijesni događaji, legendarni junaci i njihova junačka djela. Ti su spjevovi nejednake duljine (Charroi de Nîmes ima 1486 stihova, dok Renaud de Montauban prelazi 18 000) i različita stiha (osmerac, dvanaesterac i najčešće deseterac). Pisani su u strofama nejednake dužine (tzv. laisses), najprije na istu asonancu, a tek poslije s rimom. Sačuvalo se nešto manje od sto takvih epopeja. Bile su pjevane na vrlo jednostavnu melodiju; pjevali su ih ne samo njihovi autori (trouvères) već mnogo češće i profesionalni pjevači (jongleurs), uz pratnju neke vrste gusala, zvanih vielle. Oni su raširili chhansons de geste po cijeloj Francuskoj i već u XI. st. uspostavili u Europi primat francuskoj književnosti. Međutim, s brojem publike rasla je i njezina želja za novim, još neopjevanim junacima i pustolovinama, pa tako autori, kako bi udovoljili traženju novoga slušateljstva, napuštaju epsku neposrednost i jednostavnost i predaju se fantaziji i samovoljnom proširivanju građe. Već potkraj XII. st. počinje degeneracija pa se mjesto herojske epopeje pjevaju parodije i nezgrapne imitacije. Od velikog broja epova stvaraju se ciklusi; najznatnija su 3 ciklusa pjesama, svrstanih oko ličnosti glavnih junaka, na koje se nadovezuju pjesme o pripadnicima njihova roda. Prvi je tzv. kraljevski ciklus (Geste du roi), u kojem je središnja figura Karlo Veliki i uza nj njegov nećak, legendarni Roland, junak najpoznatijega francuskog epa Chanson de Roland. Drugi ciklus (Geste de Guillaume d’Orange), u kojem se ističu epovi Les Narbonnais i Moniage Guillaume, pjeva o bojevima protiv Saracena, dok su u trećem ciklusu (Geste de Doon de Mayence) najpoznatiji spjevovi Gormond et Isembard i Renaud de Montauban. Tematika tih epova proširuje se u tijeku vremena, osobito za križarskih ratova (Godefroi de Bouillon). U XV. st. pretvaraju se chhansons de geste u romane u prozi.
