Ciano [ča:'no], Galeazzo, talijanski političar (Livorno, 18. III. 1903 – Verona, 11. I. 1944). U listopadu 1922. sudjelovao u fašističkom »pohodu na Rim«, zatim ušao u diplomatsku službu. Postavši Mussolinijevim zetom 1930., brzo je napredovao u političkoj karijeri; bio ministar kulture (1935), član Velikoga fašističkog vijeća i ministar vanjskih poslova (1936–43). Slijedeći Mussolinijeve upute, u početku je vodio politiku što većeg vezivanja Italije uz Njemačku radi ekspanzije Italije na Balkanu i Sredozemlju. Nakon poraza u Africi (1942) zauzimao se za separatni mir, zbog čega je smijenjen. Na sjednici Velikoga fašističkog vijeća 24/25. VII. 1943. dao je glas za rezoluciju koja je otvorila put rušenju Mussolinija. Nakon toga je pokušao pobjeći iz zemlje, ali je uhvaćen, predan sudu fašističke Talijanske Socijalne Republike i strijeljan. Njegovi memoari važan su izvor za povijest II. svjetskog rata: Dnevnik (Diario, 1946) i Europa prema katastrofi (L’Europa verso la catastrofe, 1948).
