Cid, Cantar de mio

Cid, Cantar de mio [kanta'r δẹ miọ ϑiδ] (Pjesan o Cidu), najstariji i najveći epski spjev kastiljske srednjovjekovne epike; govori o stvarnim i legendarnim junaštvima kastiljskoga viteza Rodriga Díaza de Vivara zvanoga El Cid. Drži se početkom i jednim od najvažnijih djela španjolske književnosti. Sastavljen je krajem XII. ili početkom XIII. st., a jedini sačuvani rukopis nastao je u XIV. st. Sastoji se od 74 stranice in folio a zapisao ga je Per Abbat ili Abad na temelju starijeg rukopisa iz 1207. Prvi je put tiskan 1799 (u redakciji Tomása Antonia Sáncheza). Spjev se sastoji od 3730 stihova i podijeljen je u tri dijela: Cantar del destierro (Pjesma o progonstvu), Cantar de las bodas (Pjesma o vjenčanju) i Cantar de la afrenta de Corpes (Pjesma o uvredi Corpesovoj). Spjev je zabilježen u odlomcima različite dužine, s asonantnom rimom i cezurom u svakom stihu. Pretpostavlja se da je pjesmu sastavio pjevač (juglar) iz okolice grada Medinacelija, i to zbog Cidova podrijetla, smještanja radnje i obilježja jezika. Druga tumačenja govore da je autor bio obrazovani pisac iz Burgosa, što bi značilo da ona ne pripada usmenoj epici. Sačuvani izvorni tekst počinje odlaskom Cida i njegovih pristaša iz Vívara put Burgosa, kamo ne može ući zbog kraljeve zabrane, zatim uspješno zameće i okončava nekoliko bojeva te, ovjenčan slavom, ulazi u grad Valenciju. U drugom dijelu Cid se sastaje sa ženom i kćerima, a njegove se kćeri uz kraljevu privolu zaručuju za plemiće iz roda Carrión. U trećem dijelu Carriónovi se pokazuju kao kukavice i postaju predmetom poruge Cidovih pristaša, pa se oni zato osvećuju na Cidovim kćerima. U viteškom dvoboju Cid i njegovi pristaše pobjeđuju Carriónove, kćeri se udaju za navarskoga odnosno aragonskoga kraljevića, a Cid umire.

Cidov lik spjev predstavlja kao uzorna vazala dostojna kraljeve konačne milosti: zaruka njegovih kćeri s kraljevićima. U djelu se promiču viteške vrijednosti poput odanosti gospodaru, bračne vjernosti, poštenja, hrabrosti, milosrđa prema slabijima i junačnosti u boju. Osobito se cijeni živost dijaloga u spjevu te njegova realističnost: i Cid i drugi likovi prikazani su s vrlo određenim osobinama naravi i ponašanja, čak s pojedinostima tjelesnog izgleda kakvi su, primjerice, rumenilo u licu nakon pića i sl. Pjesan o Cidu jamačno je najzanimljiviji tekst srednjovjekovne europske epike. Nadahnula je nekoliko važnih potonjih španjolskih i stranih književnih djela, okupljenih oko sudbine glavnoga lika. Na hrvatski je 130 stihova iz prvog dijela spjeva preveo Nikola Milićević.

Citiranje:
Cid, Cantar de mio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11779>.