struka(e):

građansko pravo, dio pravnog ustroja koji pojedincima, tj. fizičkim (naravnim) osobama i s njima izjednačenim soc. tvorevinama (pravnim osobama) ostavlja i osigurava slobodu djelovanja, autonomiju u odnosu na kolektivitete kojima pripadaju i na društvo kao cjelinu te na javnu vlast.

Građansko pravo niknulo je iz rim. prava, pa mu i naziv potječe od ius civile, prava (rimskih) građana, koje je među slobodnim ljudima uspostavljalo pravnu jednakost, bez obzira na podrijetlo i spol, i davalo im slobodu da svoja prava po vlastitoj volji izvršavaju, njima se koriste i raspolažu. Uspon gradova i razvoj trgovine u sredozemnom području srednjovj. Europe (os. od XI. st.) tom su pravu udahnuli nov život, jer se ono, uz nužne prilagodbe, moglo primjenjivati na nove gospodarske i društv. odnose. Na podlozi rimskog i, djelomično, kanonskoga prava u sveučilišnim se središtima razvilo tzv. opće pravo (→ ius commune), kojega su postavke školovani pravnici prenosili u pravnu praksu diljem Europe. S vremenom je građansko pravo sve više uređivano drž. zakonima. Kada su tijekom XIX. i XX. st. gotovo sve eur. države (a i mnoge izvaneuropske) donijele građ. zakonike, građansko pravo izgubilo je univerzalni značaj i nastavilo razvoj unutar nac. pravnih sustava pojedinih država. Ipak, korijeni su građ. prava zajednički, pa su osnovna načela građ. prava, a u velikoj mjeri i njegova sistematika, pravni instituti i pravila, jednaki ili barem vrlo slični u cijeloj kontinentalnoj Europi. Zato pravni poredci država kontinentalne Europe tvore kontinentalno-eur. pravni krug, nazvan još i rimsko-germ. pravnom obitelji. Integracijski procesi na gospodarskom, a sve više i polit. planu u suvremenoj Europi, zasigurno će dati biljeg daljnjemu razvoju građ. prava.

Osnovna su načela građ. prava do sada ostala nepromijenjena. Ona daju građ. pravu izrazito individualistički i liberalistički značaj: to su načelo dispozitivnosti (autonomije), ravnopravnosti, prometnosti prava i imovinske sankcije. Po načelu dispozitivnosti pojedinci sami, svojim voljnim djelovanjem, uspostavljaju pravne odnose i oblikuju im sadržaj, kreirajući subjektivna građ. prava i određujući njihovu sudbinu. Po načelu ravnopravnosti, položaj je osoba koje sudjeluju u nekom pravnom odnosu koordiniran; ni jedna se u odnosu na drugu ne nalazi u nekom pravno podređenom položaju, osim ako se u nj stavi svojom voljom. Po načelu prometnosti, privatna prava što ih neka osoba ima u svojoj imovini mogu, u skladu s voljom te osobe, prelaziti u imovinu drugih osoba, u cijelosti ili djelomično, što je u najužoj vezi s načelom autonomije. I napokon, po načelu imovinske sankcije, iza uspostavljenih građanskopravnih odnosa stoji javna vlast, koja će – bude li to potrebno – prisiliti sudionike tih odnosa da poštuju prava ostalih sudionika, ali ta prisila neće biti upravljena prema osobi, nego samo prema njezinoj imovini. Načela građ. prava djeluju uz mnogobrojne iznimke, što je ugl. posljedica utjecaja javnoga prava, koje sputava individualizam i liberalizam u korist općih i javnih interesa.

Tradicijski se građansko pravo dijeli na grane: obvezno pravo, stvarno pravo, obiteljsko pravo i nasljedno pravo, uz koje postoje i opća, za sve te grane vrijedeća pravila: opći dio građ. prava. Svaka se od tih grana sastoji od skupova normi – pravnih instituta građ. prava, a svaki se odnosi na neku vrstu pravnih odnosa (npr. ugovori, vlasništvo, brak, oporuka). Postupno su se pojedini instituti tih tradicijskih grana razvili u nove grane građ. prava, kao što je to npr. slučaj s osobnim pravom. Štoviše, u nekim su se pravnim poredcima pojedine grane građ. prava osamostalile i izdvojile u zasebne dijelove pravnoga poretka. To je često, iako ne uvijek, bilo posljedica jačanja javnopravnoga na štetu privatnopravnog elementa. Plod su takva razvoja osamostaljeno obiteljsko, autorsko, radno, trgovačko, patentno, stambeno pravo i dr. Zajedno s tradicijskim granama građ. prava, ona tvore građansko pravo u širem smislu, za koje se često rabi i naziv privatno pravo. U najužem smislu, građansko pravo samo je ono što se od tradicijskih grana nije osamostalilo.

Pravne poredke kontinentalnoeur. pravnoga kruga obilježava upravo to što se u središtu pravnoga sustava nalazi građansko pravo, odn. privatno pravo. Tako strukturirani poredci polaze od toga da je pojedinac slobodan, pa svakomu priznaju i jamče pravo da po svojoj volji uspostavlja, oblikuje i mijenja svoje odnose s drugima. Prvotno posvema individualistički i liberalistički ustroj građ. prava pripomogao je do tada neviđenu napretku čovječanstva na mnogim područjima, ali je pokazao i mnoge loše strane, pa se postupno ublaživao jačanjem javnopravne sastavnice pravnih poredaka na račun privatnopravne. Ipak je građansko pravo i dalje zadržalo središnji položaj u kontinentalnoeur. pravnim poredcima, pa oni kao cjeline imaju individualistička i liberalistička obilježja.

Kada je u pol. XIX. st. u Hrvatskoj stupio na snagu austr. Opći građanski zakonik (Allgemeines Bürgeliches Gesetzbuch, akr. ABGB), hrvatski se pravni poredak uključio u suvremeni sloj prava kontinentalnoeur. pravnoga kruga, i to u njegovu srednjoeur. podskupinu, kojemu jezgru čine pravni poredci Austrije, Njemačke i Švicarske. To je imalo dalekosežne socijalne, civilizacijske i kult. učinke, jer je suvremeni građ. zakonik otvorio put društvenom i gosp. razvoju. Budući da je u praksi pokazao svoje kvalitete, i nakon propasti Bachova apsolutizma i vraćanja zakonodavne nadležnosti Hrvatskomu saboru, taj je Zakonik zadržan u Hrvatskoj kao njezin Opći građanski zakonik (OGZ). Zahvaljujući tomu, hrvatski je pravni poredak ostao u kontinentalnoeur. pravnom krugu. Prilike se u tom pogledu nisu izmijenile ni otkako je Hrvatska prekinula državno-pravne veze s Austro-Ugarskom Monarhijom i ušla u sastav Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Bitne su promjene nastupile tek nakon II. svj. rata, kada je pravni poredak Jugoslavije, a time i Hrvatske, bio uključen u socijalist. pravni krug. Tada je građansko pravo bilo gurnuto u stranu, a njegovo, do tada središnje mjesto, zauzele su norme javnoga prava i pravno uređenje društv. vlasništva. Od stvaranja samostalne Republike Hrvatske teži se ponovnom uključenju njezina pravnog poretka u kontinentalnoeur. pravni krug, a to zahtijeva vraćanje građ. prava u središte pravnoga poretka.

Citiranje:

građansko pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/gradjansko-pravo>.