struka(e):

cjelina (grčki ὅλον, latinski totum), u filozofiji, skup dijelova koji je kao organska cjelina veći od njihova pukog zbroja. Cjelina stoga obuhvaća i unutarnju povezanost i jedinstvo stanovita sustava predmetâ (procesâ, živih bića). Ona ima svoju unutarnju (socijalnu, etičku, estetičku, metafizičku i dr.) svrhu i smisao kojemu su podčinjeni svi njezini dijelovi. Cjelina je potpuna, univerzalna ili pojmovna kada ne nedostaje nijedan njezin dio. Ona je kontinuirana i jednostavna kada se njezini dijelovi protežu od početka preko sredine pa sve do kraja, tj. kada je u toj mjeri zaokružena da se u njoj ne mogu razlikovati njezini dijelovi. Kada se ti dijelovi mogu razlikovati, tada se govori o složenoj cjelini kao onom jednom svega. Cjelina može biti ne samo tvarna (konkretno biće), nego može obuhvaćati ukupnost sila (npr. duša sa svojim moćima) ili ukupnost mogućnosti ozbiljenja nekog bića (potencijalna cjelina). Naravna je svrha neke stvari ta da su njezini dijelovi mogući samo po svojem odnosu prema cjelini, tj. da su određeni idejom cjeline. Kod Hegela je istinito samo ono cjelovito u kojem su ukinuti svi njegovi dijelovi. Cjelina i dijelovi stoje u međusobnom odnosu posredovanja: cjelina je istina (forma) dijelova, a dijelovi su njezin zbiljski sadržaj. Samo tako cjelina i dijelovi čine jedno više jedinstvo koje nije nikakav složaj, već totalitet uvjetovanog i bezuvjetnog, u kojem apsolut dobiva svoj konkretni prikaz. U suvremenoj filozofiji cjelina se posebice tematizira u fenomenologiji (Husserl, Heidegger), marksizmu, raznim oblicima holizma, dok filozofija egzistencije, analitička filozofija i neki oblici strukturalizma nastoje osloboditi ono pojedinačno od njegove uklopljenosti i ugušenosti u cjelinu koja, po Adornu, nije ništa drugo do »koncentracijski logor« koji ukida sve neidentično i drugo (E. Levinas).

Citiranje:

cjelina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/cjelina>.