consensus [konse'nsus] (latinski: odobrenje, pristanak, suglasnost).
1. Suglasno opće prihvaćanje nekog mišljenja ili vjerovanja; slaganje pojedinaca o temeljnim vrijednostima zajednice ili društva. Izraz consensus Ciceronu je poslužio kao prijevod grčkog naziva symphōnía, sygkatáthesis, harmonía i dr. Pojam je povezan s terminima consensus omnium i consensus gentium, koje su teorijski utemeljili Aristotel i stoici, a odjeka ima i u pojmu sensus comunis, osobito u britanskoj misaonoj tradiciji, pa sve do američkoga pragmatizma i G. E. Moorea. Stoici govore o predodžbama zajedničkima svim ljudima, a te se predodžbe temelje u zajedničkoj umnoj naravi svih ljudi, u općim predpojmovima, urođenim pojmovima i u simpatiji koja ujedinjuje sve ljude.
2. U pravu, izjava volje o pristanku, slaganju, suglasnosti, sporazumu. Consensus je valjan kada je učinjen slobodnom voljom, bez utjecaja sile, straha, zablude ili prijevare. Pitanje consensusa najvažnije je u sferi ugovornog prava, budući da je consensus kao sporazum voljâ ugovornih stranaka temelj nastanka svih ugovornih odnosa.
