struka(e):

fonetika (grč. φωνηετıϰή [τέχνη]: glasoslovlje), znanstvena disciplina koja istražuje obilježja ljudskoga glasanja, naročito glasova u govoru. Ona nudi metode njihova opisa, bilježenja i podjele. Budući da su metode kojima se služi primjenljive na sve ljudske glasove, bez obzira na jezik ili govornike, često se naziva općom fonetikom. Taj naziv pokazuje i težnju fonetičara da otkriju opća načela oblikovanja i uporabe glasova.

Fonetika u širem smislu s fiziološkoga (izgovornoga i slušnoga) i akustičkoga stajališta proučava sve jezične jedinice govora: glasove, glasovne skupine, slogove, riječi te skupove riječi i rečenice kao govorne jedinice – blokove, govorne taktove, ritmičko-intonacijske jedinice i slično – neovisno o njihovoj funkciji i značenju. Prema tome su temeljne tri fonetske grane – artikulacijska fonetika, koja proučava načine kako se govornim organima oblikuju glasovi, auditivna fonetika, koja proučava kako se glasovi opažaju, u čemu sudjeluju uho, slušni živci i mozak, te akustička fonetika, koja proučava fizička obilježja govornih glasova i ostalih govornih jedinica, kao što su dužina, visina, intonacija i naglasak. Najdulju tradiciju ima artikulacijska fonetika, pa je i njezin utjecaj na spoznaje o jeziku najveći, ali su druge dvije, u novije doba u velikom usponu, dale vrlo vrijedne spoznaje.

Za razliku od razlikovnih glasova, koje proučava fonologija, svim ostalim različitostima u izgovoru glasova bavi se fonetika. Zanimaju je stvarni glasovi, tvar od koje je jezik načinjen. Proučava položaj jezika, usana, zuba, oblik usne šupljine, rad glasnica. Snima i proučava zvučne valove. Naziv eksperimentalna fonetika, koji se također rabi za jedno od fonetskih područja, pokazuje vrstu njezina znanstvenoga pristupa. Fonetika proučava kako se glasovi i ostale govorne jedinice tvore i kako se slušaju. Pri tome je zanimaju svi raznovrsni preljevi u izgovoru jednoga glasa. Uspoređuje jedne glasove s drugima u jednome jeziku ili dijalektu, iste glasove u različitim jezicima ili dijalektima, iste glasove kod različitih govornika jednoga jezika i slično.

Fonetika i fonologija dvije su tako bliske discipline da se djelomično preklapaju i teško ih je jasno ograničiti, iako su dva pola pri promatranju iste stvarnosti. Naime, fonetika se bavi svim glasovnim obilježjima, dakle nerazlikovnima kao i razlikovnima. Fonologija se pak bavi glasovima kao razlikovnim jedinicama, ali o njihovim svojstvima saznaje od fonetike.

Fonetske kategorije uglavnom se služe nazivima proizašlima iz drugih predmeta, kao što su anatomija, fiziologija i akustika. Tako se zatvornici (konsonanti) opisuju prema anatomskome mjestu izgovora, npr. zubni (dentalni), nepčani (palatalni), ili fizikalnoj strukturi, npr. frekvencija i amplitudna obilježja zvučnih valova.

Fonetika s jedne strane proučava izgovorni sustav nekoga jezika, često uključujući i naglaske, ali i pravogovor (ortoepiju). To područje ima jasan lingvistički dio jer je nužno povezano s proučavanjem uporabe glasova u izgovornome sustavu pojedinoga jezika, čime se bavi druga znanstvena disciplina – fonologija, s kojom je često isprepletena. S druge strane fonetika proučava fonetska svojstva pojedinih (skupina) jezika i dijalekata, po čemu je ravnopravna fonologiji. S treće strane fonetika provodi opća istraživanja artikulacije, akustike ili percepcije govora.

Citiranje:

fonetika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/fonetika>.