crkveni redovi, institucije organizirana, zajedničkog života u kršćanstvu prema određenom pravilu (reguli) radi savršenijega nasljedovanja Krista i pomaganja bližnjemu. Osim po reguli, razlikuju se po odjeći. Početci redovništva sežu u III. st. s pustinjacima i anakoretima na Istoku; prve redovničke zajednice s regulom osnovao je Pahomije u IV. st., dok je regula sv. Bazilija Velikoga prihvaćena na cijelom Istoku i vrijedi uglavnom do danas. Na Zapadu se, nakon prvih redovnika prema istočnom uzoru, najprije razvijaju kontemplativni redovi ili redovi zatvorenog tipa: benediktinci, cisterciti, augustinci, pavlini i dr. Za križarskih ratova nastaju viteški redovi (templari ili »hramovnici«, ivanovci i dr.), u XII. st. prosjački redovi (franjevci, dominikanci), koji imaju i ženske grane. U XVI. st. osnivaju se tzv. svećenički redovi (isusovci, pijaristi, teatinci i dr.), a nastaju (XVI. i XVII. st.) i prvi ženski redovi otvorenoga tipa (uršulinke, salezijanke, milosrdnice i dr.). Poslije sve više prevladavaju redovi misijskoga i karitativnoga značaja, a službeno se nazivaju kongregacijama (salezijanci, palotinci i dr.).
