Premar, Dubravka, hrvatska montažerka (Zagreb, 10. IX. 1958). Završila je klavir na Funkcionalnoj muzičkoj školi, a 1984. diplomirala montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1985–93. bila vanjska predavačica. Kao asistentica montaže, skripterica, montažerka i dizajnerica zvuka radila je na više od 110 filmskih i TV produkcija svih rodova i vrsta, od 2001. u samostalnom studiju. Na Pulskom filmskom festivalu nagrađena je Zlatnim arenama za zvuk u igranim filmovima redatelja Lukasa Nole Nebo sateliti (2000) i Šuti (2013), kao i u filmu Crnci (Goran Dević i Zvonimir Jurić, 2009). Među mnogobrojnim dugometražnim igranim filmovima kojima je oblikovala zvučnu sliku ističu se i oni Krste Papića (Priča iz Hrvatske, 1992; Kad mrtvi zapjevaju, 1998; Infekcija, 2003), Snježane Tribuson (Tri muškarca Melite Žganjer, 1998; Ne dao Bog većeg zla, 2002; Sve najbolje, 2016), Dalibora Matanića (Fine mrtve djevojke, 2002; 100 minuta Slave, 2004; Majka asfalta, 2010), Ivana Gorana Viteza (Šuma summarum, 2010; Narodni heroj Ljiljan Vidić, 2015), Danila Šerbedžije (Tereza37, 2020) i Dubravke Turić (Tragovi, 2022). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2022).
