struka(e):
vidi još:  Krležijana
Croce, Benedetto
talijanski filozof, političar, povjesničar umjetnosti i književni kritičar
Rođen(a): Pescasseroli, 25. II. 1866.
Umr(la)o: Napulj, 20. XI. 1952.
ilustracija
CROCE, Benedetto

Croce [krọ:'če], Benedetto, talijanski filozof, političar, povjesničar umjetnosti i književni kritičar (Pescasseroli, 25. II. 1866Napulj, 20. XI. 1952). God. 1920/21. i 1944. ministar prosvjete, 1943–47. predsjednik Liberalne stranke Italije. Njegova društvena i književno-povijesna djelatnost osobito je došla do izražaja u časopisu La critica, koji je 1903. pokrenuo zajedno s G. Gentileom, s kojim se poslije razišao. U književnim kritikama, književnim i povijesnim studijama opaža se utjecaj njegova učitelja F. De Sanctisa.

Glavno je Croceovo filozofsko djelo, kojim se pročuo kao najveći noviji talijanski filozof i koje je znatno utjecalo ponajprije na razvoj estetske misli i izvan granica Italije, četverosveščana Filozofija kao znanost duha (Filosofia come scienza dello spirito, 1902–17): 1. Estetika kao znanost o izrazu i opća lingvistika (Estetica come scienza dell’espressione e linguistica generale), 2. Logika kao znanost o čistom pojmu (Logica come scienza del concetto puro), 3. Praktična filozofija (Filosofia della pratica), 4. Teorija i povijest historiografije (Teoria e storia della storiografia). Po svojim općim filozofskim gledištima »neoidealist«, radikalni kritičar pozitivizma i empirizma, u jednom razdoblju i mladohegelovac, pa i blizak marksizmu, Croce je svoju misaonu osebujnost izrazio najsnažnije na području estetike i u majstorskoj primjeni vlastitih općih estetskih teza unutar bogate i raznovrsne književne kritike.

Croce smatra da postoje dva temeljna oblika ljudske spoznaje: intuitivna i logička. Od prve, intuitivne ili estetske, dolazi se, putem fantazije, do spoznaje individualnoga (do slike), a od druge, logičke ili znanstvene, putem intelekta, do spoznaje univerzalnoga (do pojmova). Umjetnička istina neovisna je o znanstvenoj, koja se služi pojmovnim jezikom logike, pa je u usporedbi s njom do te mjere indiferentna da joj, logički gledano, može i proturječiti. Svaka je prava intuicija u isti mah i ekspresija, izraz, jer duh ne spoznaje intuitivno drukčije nego »putem radnje, putem izražavanja, putem uobličenja«. Kakav god je taj izraz, slikarski ili verbalni ili glazbeni, on je dio neke intuicije. Zato ljepota i može biti definirana kao »uspio izraz ili, još bolje, samo kao izraz, jer izraz, kada nije uspio, uopće nije izraz«. Upravo zato lijepo nema stupnjeva; te stupnjeve ima samo ružno. Savršena ili naprosto umjetnička djela jedinstvena su, bez »lijepih strana«, a samo »ružno pokazuje mnogostrukost«. Croce smatra da se pri odredbi značenja riječi genij, nasuprot negeniju u običnom čovjeku, može dopustiti samo količinska, a nikako kvalitativna razlika. Zato bi umjesto »poeta nascitur« bilo točnije: »homo nascitur poeta« – jedan kao manji, drugi kao veći pjesnik. To što se ta čisto količinska razlika smatrala kvalitativnom, dovelo je do toga da je kult genija stvorio ozračje nevjerojatnoga praznovjerja. Međutim, stvaralac umjetnosti također je istovjetan s istinskim doživljavaocem umjetničkoga: genij je jednak ukusu. Estetika kao znanost o umjetničkome, o izrazu, u krajnjoj liniji mora postati istovjetna s filozofskom lingvistikom. »Na stanovitoj visini znanstvene obradbe morat će se lingvistika, ako je filozofija, izgubiti u estetici, i ona se uistinu u njoj gubi – bez traga«. Protivnik empirističkog esteticizma (G. T. Fechner, H. Taine), psihologizma, hedonizma, postavki o prirodnoj ljepoti, pragmatističkoga i utilitarističkoga pristupa umjetnosti, Croce je uspješno kritizirao i mnoge apriorističke postavke metafizičke i spekulativne »estetike odozgo« i nastojao zasnovati autohtonost i nedjeljivost umjetničkoga, suprotstavljajući ga ne samo logici nego i etici i ekonomiji. Snažniji u radikalnoj kritici i negaciji drugih estetskih sustava u povijesti (zato su i njegovu povijest estetike nazvali »grobljem«) nego u vlastitim pozitivnim postavkama o umjetnosti, Croce, koji je izvanredno suptilno i duboko ulazio u mnoge ključne probleme filozofije umjetnosti, kritike i povijesti, ostao je ipak bitno ograničen svojom prvom pretpostavkom o identičnosti intuicije i umjetnosti i njezinoj potpunoj neovisnosti o stvarnim društvenim i povijesnim zbivanjima. Zaobilazeći idealistički društvene i povijesne sastavnice, Croce svojim estetiziranjem nije prevladao onaj pasivno meditativni pristup umjetničkomu koji ne uzima dovoljno u obzir ljudsku i stvaralačku ulogu umjetnosti u konkretnim međuljudskim odnosima suvremenoga svijeta. Ostala važnija djela: Što je živo a što mrtvo u Hegelovoj filozofiji (Ciò che è vivo e ciò che è morto della filosofia di Hegel, 1907), Filozofija Giambattiste Vica (La filosofia di Giambattista Vico, 1911), Povijest kao misao i kao čin (La storia come pensiero e come azione, 1938).

Citiranje:

Croce, Benedetto. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/croce-benedetto>.