cvat (lat. inflorescentia), dio izdanka biljke koji na svojim ograncima nosi cvjetove, a najčešće se jasno ističe kao posebna cjelina. Listova ili uopće nema (goli cvat) ili ima pricvjetne listove (frondozni cvat). Pricvjetni se listovi razlikuju po smještaju, obliku i veličini, a najčešći su zalisci ili brakteje (bracteae). U pazušcima brakteja razvijaju se, na stapkama ili sjedeći, jedan ili više cvjetova. Predlistići (bracteolae) manji su i nalaze se na cvjetnim stapkama. Ovojni listići ili ljuske (phylla ili squamae involucri) obavijaju neke cvatove koji oblikom i funkcijom oponašaju cvijet pa se i nazivaju lažnim cvijetom (pseudanthium). Po obliku i građi cvatovi se mogu svesti na dva osnovna tipa: grozdaste i paštitaste. U grozdastih (racemoznih) cvatova glavna os raste na svom vrhu do potpunog razvoja cvata, a cvjetovi su raspoređeni od baze osi (pa su donji najstariji) prema vrhu (akropetalno) ili se razvijaju od ruba prema središtu cvata (centripetalno). Glavne su vrste racemoznoga cvata: grozd (racemus, botrys), u kojega je glavna os dobro razvijena i produžena, a cvjetovi se nalaze bočno na stapkama (npr. bagrem, zanovijet, zumbul); klas (spica), u kojega je glavna os produžena kao u grozda, ali su cvjetovi sjedeći (npr. trputac, sporiš); klip (spadix), modifikacija klasa s odebljalom osi cvata (npr. ženski cvat kukuruza, kozlac); maca ili resa (amentum) u vrbe i topole također je modifikacija klasa u kojega je glavna os mlohava; štitac (umbella) ima vrlo skraćenu glavnu os, a sporedne osi jače su razvijene i izgledaju kao da izlaze iz jedne točke (npr. trešnja, milogled, kotrljan, neke vrste jaglaca). Većina štitarki ima sastavljeni štitac (umbella composita), koji na sporednim osima prvoga reda nosi male štitce (npr. mrkva, pastrnak, kim).
U paštitastih (cimoznih) cvatova glavna os brzo prestaje rasti i završava cvijetom na vrhu, ispod kojega se razvijaju jedna ili više sporednih osi prvoga reda, a ispod njih sporedne osi viših redova. Cvjetovi se rascvjetavaju od vrha cvata (gdje je najstariji cvijet) prema bazi (bazipetalno), odnosno od sredine prema periferiji (centrifugalno). Glavne su vrste cimoznih cvatova: pravi ili višekraki paštitac (pleiochasium), s više sporednih osi ispod vrha relativne glavne osi (npr. mlječika); dvokraki paštitac (dichasium), u kojega se ispod glavne osi razvijaju dvije sporedne (npr. por. karanfila); jednokraki paštitac (monochasium), u kojega se ispod glavne osi razvija samo jedna sporedna os. Po položaju sporednih osi prema glavnoj, ti se cvatovi dijele u uže skupine. Ako se sporedne osi monohazija razvijaju u istoj ravnini s glavnom osi, mogu se razlikovati srpak (drepanium), kada su sporedne osi na istoj strani (npr. Juncus bufonius), i pahalica (rhipidium), kada se sporedne osi razvijaju naizmjence na jednu i na drugu stranu (npr. perunika). Kada se sporedne osi ne razvijaju u istoj ravnini s glavnom osi, razlikuju se svitak (bostryx), ako su sporedne osi uvijek na istoj strani (npr. blitva), i kovrčica (cincinus), kada se sporedne osi razvijaju naizmjence na jednu i drugu stranu (npr. por. Boraginaceae).
Osim tih osnovnih tipova postoje i različito sastavljeni cvatovi kao što su metlica (panicula, npr. u mnogih trava), gronja (corymbus, npr. bazga), sastavljene rese (npr. lijeska, grab, joha).