čestica (riječca, partikula).
1. U starijoj literaturi naziv za jezičnu jedinicu koja pripada nekoj od nepromjenljivih vrsta riječi (prilozima, prijedlozima, veznicima ili uzvicima).
2. Jezična jedinica koju je tradicionalna gramatika smatrala prilogom, ali se po svojim morfosintaktičkim i semantičkim obilježjima razlikuje od priloga, pa novije gramatike uvode posebnu vrstu nepromjenjivih riječi – čestice, npr. baš, čak, da, god, još, li, ma, ne, ni, tek, već, zar. Budući da čestice pokazuju govornikov odnos prema sadržaju izričaja i odnos sadržaja izričaja prema objektivnoj stvarnosti, nazivaju se i modalnim riječima. Čestice spojive s drugim vrstama riječi nazivaju se deiktičnim česticama, npr. nedolazak, ničiji, kadgod, negoli.
3. U fizici je čestica djelić tvari vrlo malena volumena. U klasičnoj mehanici, materijalna točka; u elektromagnetizmu i statističkoj fizici, atom, ion, molekula i subatomska čestica; u nuklearnoj fizici, alfa-čestica i beta-čestica; u fizici elementarnih čestica, elementarna (subatomska) čestica; u geofizici, atom ili molekula zraka, mora ili tla; u meteorologiji, čestica leda u oblaku ili lebdeća čestica, kruto tijelo promjera manjeg od 10 µm koje onečišćuje zrak (npr. sol, prašina, pepeo, pelud i mikrobi).
