Delorko, Olinko

ilustracija
DELORKO, Olinko

Delorko, Olinko, hrvatski književnik, proučavatelj usmene književnosti i prevoditelj (Split, 30. I. 1910Zagreb, 18. II. 2000). Diplomirao slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1935. Kao srednjoškolski profesor službovao u Zagrebu 1937–50., a 1950–75. radio u Institutu za narodnu umjetnost. S B. Livadićem uređivao Hrvatsku reviju (1943–45).

Kao proučavatelj usmenoga stvaralaštva, stručnim i znanstvenim radovima surađivao je u mnogim znanstvenim izdanjima, a priredio je i nekoliko zbirki usmenih pučkih pjesama. Studije i članke o hrvatskom usmenom pjesništvu skupio je u knjizi Zanemareno blago (1979). Autor je i antologija Hrvatska moderna lirika (s D. Tadijanovićem, 1933) i Talijanska lirika (s A. Nizeteom, 1939).

Delorkovo pjesništvo (Pjesme, 1934; Rastužena Euterpa, 1937; Razigrani vodoskoci, 1940; Uznosite slutnje, 1944; Izgaranja, 1958; Lirski Eden, 1965; Dolaze oblaci, 1978; Sve tišim glasom, 1995) temelji se na hrvatskoj impresionističkoj tradiciji uz specifičan izraz u duhu romanskoga, u prvom redu talijanskog pjesništva. Izvornost izraza očituje mu se u zvučnosti stiha, nijansiranju boja te muzikalnim i ritmičkim vibracijama versa. I njegovi eseji (Radost i bol čitanja, 1978. i dr.) impresionistički su zapisi, a najbolji su mu iz talijanske književnosti (o G. Leopardiju, G. Papiniju, L. Pirandellu, Danteu Alighieriju i dr.). Kratka proza sabrana mu je u knjigama Zgode poremećene sreće (1942), Otimanja zaboravu (1988) i Dnevnik bez nadnevaka (1996). Kao prevoditelj istaknuo se prijevodima djela Michelangela, F. Petrarce, Dantea i A. Panzinija.

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999.

Delorko, Olinko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.4.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14425>.