diglosija (di-2 + grč. γλῶσσα: jezik), usporedna upotreba dvaju jezika u nekom društvu. Naziv je uveo američki jezikoslovac Charles Ferguson (engl. diglossia, 1959) za oblik standardizacije jezika u kojoj supostoje dva varijeteta (koda, idioma) u cijeloj govornoj zajednici, svaki od njih s posebnom ulogom. Pojavu je opisao na primjeru četiriju govornih zajednica i njihovih jezika, koji jasno pripadaju ovoj kategoriji i pokazuju neka zajednička obilježja. Jezici koji podupiru definiciju ove pojave klasični su i razgovorni arapski, moderni grčki (katarevusa i dimotiki), standardni njemački i švicarski njemački, francuski i haitski kreolski. Podrijetla diglosije su različita i različite su starosti. Od dvaju varijeteta jedan je nametnut, tj. nije prvotan, izvoran varijetet dotičnih govornika, već ga se može samo naučiti u školi. Taj nadređeni varijetet Ferguson naziva »visokim«, H (High), dok se lokalni varijetet naziva »niskim«, L (Low). Jedno je od glavnih obilježja diglosije specijalizacija u funkcijama H i L (s vrlo malim preklapanjem). Tako se članci, govori u parlamentu, sveučilišna predavanja, radioemisije, novinski komentari i članci te pjesništvo ostvaruju u varijetetu H, dok se u varijetetu L daju upute posluzi, konobarima, radnicima i pisarima, vodi se razgovor u obitelji i među prijateljima, pišu se podslovi karikatura, kao i folklorna književnost. U svim spomenutim jezicima vjeruje se da je H ljepši, logičniji, sposobniji bolje izraziti važne misli. U svakoj od spomenutih diglosijskih situacija postoji korpus cijenjene književnosti na varijetetu H, a nova književnost napisana na tom varijetetu smatra se njezinim dijelom. Joshua Fishman (1972) proširio je pojam diglosije tako da ona uključuje više nego jedan jezik, a to se oprimjeruje stanjem u Paragvaju, gdje je španjolski H, a indijanski jezik guarani L.
