dihotomija (grčki δıχοτομία).
1. Podjela na dvoje, najčešće na dva međusobno isključiva, suprotstavljena ili kontradiktorna dijela; dvojstvo; oprjeka.
2. U filozofiji, prvi od Zenonovih dokaza protiv gibanja (sofizam Ahilej i kornjača), u kojem se nemogućnost prestizanja nekog tijela u gibanju demonstrira putem beskonačne progresivne podjele prostora na preostale manje dijelove (dihotomija vremena i prostora). U logici, vrsta divizije, tj. podjela nekog pojma na dva subordinirana protuslovna pojma.
3. U jezikoslovlju, binarna podjela nekog elementa na dvije jasno odvojene i među sobom suprotstavljene (u oprjeci) pojave koje ga tvore: jezična djelatnost: jezik (kao sustav) /govor (kao primjena); jezični znak: označeno (ili značenje) /označitelj (glasovni izraz); odnosi u jeziku: sintagmatski/paradigmatski; perspektiva u jeziku: sinkronija/dijakronija itd. Pojam dihotomije uveo je u jezik F. de Saussure.
4. U paleobotanici, znakovito razgranjenje prvih stablašica (u devonu) i posebno drvolikih papratnjača iz karbona. Npr. dihotomski razgranjeno stablo – grane fosilnih rodova: Rhynia, Lepidodendron, Sigillaria.