TRAŽI DALJE:
STRUKE:

dioba vlasti

dioba ili podjela vlasti, jedno od načela organizacije vlasti, po kojem tri osnovne funkcije vlasti – zakonodavnu, izvršnu i sudbenu – obavljaju različita državna tijela. Ono se oblikovalo u doba borbe građanskog staleža za osvajanje političke vlasti u uvjetima apsolutne monarhije, u kojoj su sve tri funkcije vlasti bile spojene u monarhovoj osobi. Izvorno načelo diobe vlasti jedan je od temeljnih elemenata građanske političke i ustavno-pravne doktrine u XVII. i XVIII. st. Najpotpunije ga je, u djelu Duh zakona (De l’esprit des lois, 1748), izrazio francuski pisac Montesquieu: tri osnovne državne funkcije vlasti – zakonodavna, izvršna i sudbena – treba da obavljaju različita državna tijela. Ona se međusobno moraju nadzirati i ograničavati u djelovanju kako ni jedno od njih ne bi zloupotrijebilo vlast na štetu slobode i pravne sigurnosti građana. Zbiljska dioba vlasti između plemstva i građanskog staleža, institucionalno primijenjena kroz sustave (ustavno) ograničene monarhije i orleanskog parlamentarizma, karakterizirala je, kao prijelazna faza između feudalne i građanske države tijekom XIX. st., političke sustave u nizu europskih država, a napose je bila izražena u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj te u Japanu potkraj XIX. i poč. XX. st. Kako je građanski stalež od kraja XVIII. i tijekom XIX. st. osvojio polit. vlast, načelo diobe vlasti izgubilo je svoj prvotni politički smisao i značajke, pa se svodi na rješavanje ustavno-pravnog odnosa između organa koji obavljaju osnovne državne funkcije (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu). U suvremenoj građanskoj ustavnoj praksi i ustavno-pravnoj doktrini načelo diobe vlasti tumači se na dva različita načina. Prvi čini koncepcija stroge diobe vlasti, a drugi koncepcija suradnje i ravnoteže vlasti. Koncepcija stroge diobe vlasti temelji se na ustavnoj primjeni sustava predsjedničke vlade, koji je prvi put utemeljen Ustavom SAD-a iz 1787. Prema njoj, dioba vlasti traži potpunu međusobnu organizacijsku i funkcionalnu neovisnost zakonodavnih, izvršnih i sudbenih organa, odnosno vlasti. Organe jedne vlasti ne smiju birati organi druge vlasti, a ne smiju ni jedni drugima politički odgovarati, niti se međusobno ograničavati u nadležnostima. Iako funkcionalna neovisnost zahtijeva potpunu samostalnost svake vlasti, takvu je koncepciju nemoguće u praksi ostvariti, pa su u primjeni toga načela prisutna određena odstupanja (npr. pravo ukidanja akata, suspenzivni veto). Uz tu, postoji i koncepcija koja se temelji na primjeni ustavnog modela parlamentarnog sustava, koja načelo diobe vlasti shvaća kao zahtjev da svaku od triju temeljnih državnih funkcija obnaša posebna vrsta državnih tijela. Iako odnos između tijela koja obnašaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast biva različit (suradnja, ravnoteža te stupnjevanje triju vlasti), u osnovi ni jedna vlast, prema ovom načelu, ne bi trebala biti nadređena ostalima. Dakle, zadaća načela diobe vlasti nalazi se u ograničavanju vlasti, pa prema tome nipošto nije i ne može se sastojati u mehaničkoj diobi državnog suvereniteta i u biti jedne državne vlasti na tri posebna, posve odvojena dijela. U povijesti parlamentarnoga sustava razvili su se oblici zbiljskih odnosa zakonodavne i izvršne vlasti u kojima je ravnoteža bila poremećena u korist prvo zakonodavne, a zatim izvršne vlasti. Nakon I. svjetskog rata uslijedili su i institucionalni oblici ustrojstva odnosa zakonodavne i izvršne vlasti, u kojima je izvršna vlast imala institucionalno jači položaj u odnosu na zakonodavnu (weimarski parlamentarizam, polupredsjednički sustav).

Citiranje:
dioba vlasti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 9. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15259>.