diplomacija

diplomacija (franc. diplomatie, od grč. δίπλωμα: presavijeno udvoje; listina, isprava, povelja), međudržavni odnosi, vođenje vanjske politike; skup pravila za uspostavu međudržavnih odnosa; nadležne državne službe i osobe kojima je poziv zastupanje vanjskopolitičkih interesa neke države; sposobnost, znanje i umijeće vođenja pregovora s drugim državama. Kolokvijalno, diplomacija je vještina da se lijepim načinom provede vlastita volja, lukavstvo, taktiziranje. Diplomaciju u pravilu čine pregovori o postizanju sporazumnog rješenja, koji su katkad popraćeni pritiscima i prijetnjama. Diplomacija stoji nasuprot nasilnomu rješavanju sporova među državama; prekid diplomatskih veza znak je ozbiljne krize u njihovim odnosima.

Diplomatska praksa, shvaćena u najširem smislu riječi, prati već najstarije oblike organiziranoga društva i vjerojatno seže u pretpovijest. Povijesni podatci svjedoče o diplomatskim kontaktima među državama starog Istoka (Egipat, Kina, Mezopotamija, Asirija). Postoje zapisi o sporazumima među babilonskim gradovima državama iz 2850. pr. Kr.; najstariji je cjelovito sačuvan mirovni ugovor onaj između egipatskoga faraona Ramsesa II. i hetitskoga vladara Hatušila (XIII. st. pr. Kr.). U antičkoj Grčkoj gradovi države bili su u stalnoj borbi za prevlast, sklapajući i raskidajući saveze (Peloponeski savez, Delski savez i dr.). U grčkoj se civilizaciji javljaju preteče nekih oblika međudržavnoga sporazumijevanja, koje će u diplomaciji postati uobičajenima: grčke su državice arbitražno rješavale sporove, a grčko-perzijski kongresi (IV. st. pr. Kr.) mogu se smatrati ranim oblikom multilateralne diplomacije. U diplomatskoj komunikaciji glasnici su imali poseban položaj i zajamčen puni imunitet; oni su utirali put poslanicima, kojima je zadaća bila da govorničkim umijećem pridobiju predstavnike druge države.

Na toj se podlozi gradila i rimska diplomatska praksa. Glasnicima (nuntii) i poslanicima (legati) počeli su se davati pismeni naputci, bila je uvedena posebna služba pismohrane i razrađen ceremonijal. Na rimsku su diplomaciju utjecali koncepti ugovornoga prava (neraskidivost ugovora i dr.) a javilo se i shvaćanje o postojanju prirodnoga prava na kojem se moraju temeljiti međunarodni odnosi.

Preuzimajući i usavršavajući rimske metode, Bizantsko Carstvo uvelo je prve profesionalne diplomate, a u njihovu je zadaću ulazilo i prikupljanje povjerljivih obavijesti koje su državi mogle poslužiti u vanjskoj politici. Nasuprot tomu, zbog promjena na geopolitičkoj karti, ali i sveobuhvatnih promjena u društvenim odnosima, u zapadnoj su Europi u ranom i razvijenom srednjem vijeku vladari održavali tek povremene diplomatske kontakte i upućivali prigodna poslanstva. S većim intenzitetom u to doba djelovala je jedino papinska diplomacija, detaljno uređena propisima kanonskoga prava. Od XII. st., usporedno sa širenjem prostora političke i gospodarske komunikacije u Europi, uz izaslanike (glasnike) opremljene vjerodajnicama, koji mogu pregovarati ali ne i zaključivati ugovore s drugim vladarima, javljaju se i opunomoćeni predstavnici sa širim i obvezujućim ovlastima.

Mletačka Republika preuzela je neke elemente biz. diplomatske prakse (sustavno vođen arhiv, pismeni naputci) i nadopunila ih novima (pismena izvješća poslanika), a po uzoru na nju razvijala se diplomacija srednjovj. tal. gradova i drugih država. Nakon Venecije, Milana i Mantove, od kraja XV. st. i druge države uspostavljaju mrežu stalnih diplomatskih predstavnika. Taj razvoj prati ustaljivanje diplomatskoga ceremonijala, ali i mnogobrojni sukobi oko prvenstva država te ranga i titule njihovih predstavnika.

Nastanak modernih država odrazio se i na diplomaciju te na stvaranje posebne službe za vođenje vanjskih poslova (Francuska, 1626). S pregovorima koji su doveli do zaključenja Westfalskoga mira (1648) otvara se razdoblje velikih međunarodnih kongresa. U XVII. st. uspostavlja se moderna kurirska služba i sve se više koristi šifriranje, a u međunarodnoj komunikaciji francuski jezik postupno istiskuje latinski.

S Bečkim kongresom (1814–15) započinje novo razdoblje u povijesti diplomacije, u kojem sve veću važnost dobivaju multilateralni diplomatski kontakti. U XIX. st. zaredali su međunarodni kongresi i konferencije, posvećeni ne samo političkim nego i gospodarskim pitanjima te kolonijalnoj problematici, a stvorene su i prve međunarodne udruge (Telegrafska unija, 1856; Poštanska unija, 1874). Vrijednosti građanskog društva i promjene u institucijama državne vlasti promijenile su i značaj diplomacije: umjesto vladara, sve su važniju riječ vodili ministri; brži protok informacija zahvaljujući napretku transporta i novim medijima (novine, brzojav) unio je u pregovore novi dinamizam, a diplomacija više nije bila posve zatvorena za javnost.

Za razvoj diplomacije u XX. st. karakteristično je nekoliko tendencija. Uoči mirovnih konferencija nakon I. svjetskog rata, sovjetske vlasti i američka diplomacija W. Wilsona osudili su praksu zaključivanja tajnih ugovora i proglasili javnost diplomacije; međutim, pregovaranje je i dalje ostajalo zatvoreno za javnost, a ni tajni sporazumi nisu iskorijenjeni. U diplomatskoj komunikaciji engleski je jezik sve izrazitije počeo zamjenjivati francuski. S osnutkom Lige naroda 1920. i Ujedinjenih naroda 1945. stvaraju se velike i stalne međunarodne organizacije u okviru kojih se razvija znatna diplomatska djelatnost. Bez obzira na neuspjehe i konačni raspad Lige naroda te na teškoće u djelovanju UN-a, međunarodne institucije s velikim brojem zemalja članica, vlastitim osobljem i pridruženim organizacijama i agencijama postale su jednim od najvažnijih diplomatskih čimbenika. Na diplomatskoj se pozornici javljaju i novi subjekti: međunarodne i regionalne organizacije, predstavnici novih režima i pokreta, a klasično polje diplomatskih odnosa i pregovora širi se na gospodarska, kulturna, vojna i dr. područja. Učestale su međunarodne konferencije na kojima se razmatra posebna problematika, ali i cjelovito reguliraju cijele grane međunarodnoga prava (npr. pravo mora). U multilateralnoj diplomaciji uzeli su maha tzv. sastanci na vrhu (samiti) državnih poglavara, predsjednika vlada, odn. ministara vanjskih poslova.

Diplomatska je služba do XIX. st. bila regulirana običajnim pravom. Pravilnikom prihvaćenim na Bečkom kongresu (1815) i protokolom Aachenskoga kongresa (1818) prihvaćena su neka opća načela ustroja diplomacije, a diplomatski su predstavnici razvrstani u razrede. Položaj diplomata, njihov rang, povlastice i imuniteti temelje se na bečkoj Konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961. i dr. propisima.

Hrvatska diplomacija

S obzirom na višeznačnost pojma diplomacije te povijesnih promjena u shvaćanju države, suvereniteta i međunarodnih odnosa, pod hrvatskom se diplomacijom mogu podrazumijevati diplomatski odnosi u koje je stupala Hrvatska ili države koje su postojale na dijelu njezina teritorija (npr. Dubrovačka Republika), kao i aktivnosti na međunarodnom planu u koje su bili uključeni hrvatski vladari ili drugi dužnosnici, institucije i istaknuti pojedinci.

Pojedine epizode iz hrvatske srednjovjekovne povijesti mogu se, s više ili manje argumenata, smatrati primjerima diplomatske aktivnosti: sporazumi hrvatskih vladara s bizantskim carevima o primanju danka (vjerojatno Zdeslav i Bazilije I., 878), odnosno o upravljanju dalmatinskim gradovima (X–XI. st.); uređivanje odnosa s Venecijom (dužd Petar Tradenik sklapa mir s knezom Mislavom 839); pregovori hrvatskih i bugarskih vladara (oko 928); pružanje utočišta stranim vladarima (npr. srpskom knezu Zahariji 924); posredovanje u diplomatskim misijama (papa Ivan VIII. piše knezu Zdeslavu neka pomogne legatu kojega šalje bugarskom knezu Mihajlu). Od posebne su važnosti diplomatski kontakti kneza Branimira s papom Ivanom VIII. (879), kojima se obnavljaju veze sa Svetom Stolicom, a papa upućuje blagoslov hrvatskome vladaru i njegovu narodu, uz želju da »sretno i sigurno vlada zemaljskom kneževinom«. Suvremenim rječnikom može se reći da papa, blagoslovivši neovisnu vlast hrvatskoga vladara, priznaje i hrvatsku državu. Zvonimirova prisega vazalske vjernosti papi Grguru VII. i čin njegove krunidbe od strane papinskoga legata (1075) ishod su obostranih interesa: potvrde legitimiteta novoga vladara na hrvatskome prijestolju, ali i traženja uporišta za papinsku svjetovnu vlast (borba oko investiture).

Budući da su diplomatske odnose u feudalnom razdoblju održavali uglavnom vladari, a Hrvatska je od 1102. prihvaćala ugarske kraljeve za svoje, diplomacija hrvatske države srednjovj. i ranoga modernog razdoblja postojala je samo u vrlo ograničenom opsegu. Ako se pojam diplomacije protegne i na one prigode u kojima su predstavnici tadašnjega hrvatskoga »političkog naroda« (plemstva, odnosno staleža) pregovarali sa stranim vladarima ili najvažnijim državnim tijelima, može se reći da je hrvatska diplomatska aktivnost oživljavala u prijelomnim trenutcima promjene dinastije (npr. dolazak Anžuvinaca na hrvatsko prijestolje 1301; pregovori uoči Cetinskoga sabora 1526–27), kao i onda kada su zbog nezadovoljstva stanjem i dvorskom politikom traženi izravni kontakti u inozemstvu (npr. višekratno obraćanje predstavnika hrvatskog sabora njemačkim staležima, među kojima istup kneza Bernardina Frankapana u Nürnbergu 1522; pregovori Katarine Zrinske s poslanikom francuskoga kralja 1664. i poslanstvo F. Bukovačkoga na Portu 1669., za pobune ugarskih i hrvatskih velikaša). Osim toga, niz je Hrvata obavljao složene i povjerljive diplomatske misije u službi vladara (npr. u XVI. st. S. Brodarić, A. i M. Vrančić, F. T. Andreis), a neki su djelovali u diplomaciji stranih država (npr. I. F. Biundović).

U povijesti hrvatske diplomacije posebno mjesto pripada Dubrovačkoj Republici, ne samo zato što je bila zasebna država (1358–1808) s vlastitom diplomacijom, već i zbog toga što se, u složenu geopolitičkom okružju, stoljećima služila diplomatskim umijećem kako bi održala slobodu i (razmjernu) samostalnost. Usmjerenost dubrovačke diplomacije mijenjala se ovisno o tome koji su međunarodni čimbenici bili najsnažniji, no posebne su naravi i stalniji bili odnosi s Osmanskim Carstvom kao državom čiju je vrhovnu vlast Dubrovnik priznavao tijekom nekoliko stoljeća. Među najvećim su uspjesima dubrovačke diplomacije Višegradski ugovor s Ludovikom Anžuvincem 1358., očuvani skladni odnosi s velikim silama u doba sukoba na Sredozemlju 1570–71., odolijevanje mletačkim pritiscima potkraj XVII. st., ponovno približavanje Osmanskomu Carstvu 1737., otkako se u austro-turskom ratu Dubrovnik priklonio suprotnoj strani. Vanjsku politiku Republike oblikovalo je Vijeće umoljenih (Senat): određivalo je njezine smjernice, biralo diplomatske predstavnike, davalo im naputke i primalo izvješća. Knezu, okruženu Malim vijećem, pripadala je najistaknutija uloga u protokolarnim prigodama, pri prijamu stranih diplomatskih predstavnika i preuzimanju vjerodajnica. Osoblje kancelarije, na čelu s državnim tajnikom, obavljalo je pomoćne administrativne poslove i vodilo arhiv. Dubrovačka je Republika diplomatske predstavnike pretežno određivala za pojedinu misiju, najčešće ih birajući iz redova plemstva, a prigodimice i uglednoga građanstva i službeničkog osoblja. Trajnije je naravi bilo poslanstvo »poklisara harača«, koji su svake god. (od 1703. svake treće) nosili danak u Carigrad, uređujući usput cio niz tekućih diplomatskih pitanja. Tek potkraj XVII. st. Republika počinje postavljati stalne predstavnike u glavnim europskim središtima, svrstane u nekoliko razreda (opunomoćeni ministar, otpravnik poslova, agent). Za pribavljanje obavijesti i uspostavljanje kontakata Republika se koristila vrlo razgranatom mrežom trgovaca i drugih Dubrovčana; od svakoga tko bi se kakvim poslom našao u stranome svijetu očekivalo se da izvješćuje svoju vladu o uočenim prilikama i glasinama. Povjerljive su obavijesti bile odlučujuće za ispravno usmjeravanje vlastite vanjske politike te visokocijenjena roba na međunarodnome političkom tržištu; dubrovačkoj diplomatskoj praksi nije bilo strano upućivanje važnih informacija dvjema suprotstavljenim stranama. Pokloni i napojnice bile su sastavnim dijelom diplomatskih običaja. Jezik dubrovačke diplomacije bio je talijanski, u nastupima pred osmanskim vlastima povremeno i hrvatski. Dubrovačka Republika školovala je vlastite prevoditelje i tumače za turski jezik (dragomane) te raspolagala kurirskom službom. Već od XV. st. u diplomatskoj se prepisci, prema potrebi, upotrebljavalo šifriranje.

Državnopravni položaj Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije bio je takav da njezine institucije vlasti nisu sudjelovale u vođenju vanjske politike. Neki elementi diplomatskih aktivnosti postojali su u djelovanju Jugoslavenskog odbora 1915–18 (kojemu su većina članova bili Hrvati, među njima najistaknutiji F. Supilo i A. Trumbić), a pogotovo za kratkotrajnog postojanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. X – 1. XII. 1918). Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–29), odnosno Kraljevine Jugoslavije (1929–41), država je bila unitarna, a to nije izmijenjeno ni davanjem posebnog položaja Banovini Hrvatskoj (1939–41). U cijelome tom razdoblju u jugoslavenskoj su diplomaciji djelovali i poneki Hrvati, no dominirali su srpski kadrovi odani režimu. Za II. svjetskog rata Nezavisna Država Hrvatska uspjela je uspostaviti diplomatske odnose jedino s državama vezanima uz Sile osovine. Institucije vlasti koje su izrasle iz antifašističkog pokreta, već su za rata uspjele ostvariti diplomatske kontakte (1943), a ubrzo postići priznanje i uključenje u međunarodne organizacije (1945). Nakon prekida sa sovjetskim blokom (1948), socijalistička je Jugoslavija u razdoblju hladnoga rata bila uključena u »pokret nesvrstanosti«, u kojem je važnu ulogu imao jugoslavenski predsjednik J. Broz Tito. Federativno uređenje Jugoslavije značilo je da su u diplomatskim odnosima djelovale savezne institucije u kojima su bili zastupljeni predstavnici svih federalnih jedinica. Unatoč tomu što je nekolicina Hrvata u diplomaciji socijalističke Jugoslavije izgradila značajne karijere (npr. V. Velebit, B. Lončar) Hrvatska nije bila ravnopravno zastupljena.

Uspostavom Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države (1991) stvara se cjelovit sustav institucija za vođenje hrvatske vanjske politike i održavanje međunarodnih odnosa. Hrvatska je uspostavila diplomatske odnose s gotovo svim važnijim državama i međunarodnim organizacijama, članica je UN-a (od 1992), Vijeća Europe (od 1996), i Europske unije (od 2013), zastupljena je stalnom misijom pri UN-u i UNESCO-u. Vanjska politika u djelokrugu je predsjednika RH, Vlade i Sabora. Ministarstvo vanjskih poslova dio je državne uprave zadužen za obavljanje političko-diplomatskih, konzularnih i dr. stručnih poslova radi ostvarivanja vanjske politike. Izgrađena je mreža diplomatskih predstavništava, a radi stručnog osposobljavanja diplomatskog osoblja od 1995. djeluje jednogodišnja Diplomatska akademija.

Citiranje:
diplomacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15326>.