struka(e):

dobro (grč. τὸ ἀγαϑόν, lat. bonum).

1. U filozofiji, valjanost kojom neka stvar ispunjava svoju svrhu. Prema Aristotelu dobro je svrha zbog koje nešto postoji, dakle svrha same stvari ili bića. Dobro je prema tome mjera bića na njemu samome, pa biće zato ontološki vrjednujemo prema njegovu samoozbiljenju, tj. prema tome koliko je u njemu ozbiljena njegova svrha (τέλος) i je li ono relativno dobro ili pak, na osnovi svoje savršenosti, predstavlja mjeru za vrjednovanje cjeline svrhovitosti u smislu najvišega dobra finalne agatologije i teleologije.

Sofisti su svojim relativiziranjem dobra pripremili Sokratovo izričito pitanje o dobru kao onome što vodi do sretnoga života. Sokratovi učenici različito su odgovarali na pitanje o dobru. Za jedne dobro je jedno (ἕν), »bog« ili um, za druge je ugoda (ἡδονή) čak »najviše dobro«, dok Platon razlikuje tri vrste dobroga: 1. ona kojima težimo iz ljubavi prema njima samima, 2. dobra koja volimo kako radi njih samih tako i zbog njihovih posljedica, te 3. stvari koje želimo samo zbog njihovih posljedica. Određujući ljudsko dobro (ἀνϑρωπıνὸν ἀγαϑόν) Aristotel prihvaća Platonovu misao o različitim vrstama dobrog, ali ne i njihovo svođenje na neku jedinstvenu, ontološki shvaćenu ideju. I prema Aristotelu postoje stupnjevi više i niže vrijednosti, kojima se na vrhu kao samosvrha nalazi dobro u posljednjem smislu, koje on naziva »najviše dobro« (ἀϰρότατον ἀγαϑόν). Drugo ime za najviše dobro, koje se svagda bira radi njega samoga i nikada zbog nečega drugoga, jest sreća ili blaženstvo (εὐδαıμονία).

2. Pravni entitet koji podliježe posebnomu pravnom režimu, bilo da na njemu nitko ne može steći pravo vlasništva bilo da je to pravo ograničeno zbog njegove posebne javne namjene. Glavne su vrste opće dobro, tj. zrak, voda, more i morska obala, te dobro u općoj uporabi ili javno dobro, koje služi uporabi svih ljudi. Dobra od interesa za RH jesu: more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobita kult., pov., gosp. i ekološkog značenja. Zakonom se određuje način na koji ta dobra mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, kao i naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.

3. U ekonomiji, stvar ili usluga koja ima korisna svojstva pa može zadovoljiti neku ljudsku potrebu. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska. Slobodna dobra ona su dobra koja nisu proizvedena ljudskim radom, već se nalaze slobodna u prirodi. Ekonomska dobra proizvodi su svjesno usmjerene ljudske djelatnosti. Dobra su vrijedna čovjeku u onoj mjeri u kojoj su oskudna s obzirom na veličinu i intenzitet potreba, tako da su vrjednija ona dobra kojih ima malo i do kojih je teže doći. Razlikuju se: a) tvarna (materijalna) dobra, koja imaju samostalnu fizičku egzistenciju, od netvarnih (nematerijalnih) dobara, kojih je uporaba istodobna s njihovom proizvodnjom i nemaju fizičke egzistencije (npr. različite usluge, zabava, umj. dojmovi i sl.); b) potrošna dobra, koja izravno zadovoljavaju ljudske potrebe, od kapitalnih dobara, koja služe u procesu proizvodnje drugih dobara; c) intermedijalna dobra od finalnih dobara, po tome što su prva nedovršena i predmet su obradbe i oblikovanja kako bi dobila željena korisna svojstva, a druga već imaju završni oblik i mogu odmah dati željeni korisni učinak; d) javna i privatna dobra, pri čemu su javna dobra dostupna svima, bez obzira na to koliko i tko se njima koristi, dok su privatna dobra u vlasništvu pojedinaca, koji imaju monopol na njihovu uporabu. Dobrom se naziva i veće komercijalno vođeno imanje u poljoprivredi, u privatnom ili drž. vlasništvu (poljoprivredno dobro).

Citiranje:

dobro. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/15669>.