Dragić, Nedeljko

Dragić, Nedeljko, hrvatski filmski redatelj, animator, crtač, karikaturist, ilustrator i dizajner (Paklenica kraj Novske, 13. IX. 1936). Od 1953. crta karikature (1966. objavio je knjigu karikatura Leksikon za nepismene) i ilustracije. Od 1961. djelovao u Studiju za crtani film Zagreb filma, isprva kao crtač u filmovima koje su režirali Branko Ranitović (s kojim je 1971. surežirao film Vrata), Nikola Kostelac, Ivo Vrbanić i Borivoj Dovniković. Kao samostalni autor – redatelj, scenarist, glavni crtač, animator i scenograf – debitirao je 1965. filmom Elegija. Jedan od najznačajnijih predstavnika drugoga naraštaja Zagrebačke škole crtanog filma, među najoriginalnijim je autorima svjetske animacije. Razvio je specifičan likovni stil u kojem animacija izrasta iz karikature s naglašenim simboličkim elementima, dinamična likovnoga grafizma pod utjecajem Saula Steinberga, a povezujući likovne i poetske elemente u filmovima najčešće varira temu apsurdnosti čovjekove sudbine u suvremenoj kulturi, pri čemu sami filmovi postaju virtuozni iskazi mogućnosti moderne animacije. Ugled su mu donijeli filmovi Krotitelj divljih konja (1966., po scenariju Vatroslava Mimice), kojim je osvojio Grand Prix na Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju 1967., Možda Diogen (1968), Idu dani (1969), nagrađen na festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu, i Tup-tup (1972), nagrađen u Oberhausenu te nominiran za nagradu Oscar, a potvrdili filmovi Dnevnik (1974), nagrađen u Oberhausenu te Grand prixom na Animafestu, Dan kad sam prestao pušiti (1982), nagrađen u Oberhausenu, i Slike iz sjećanja (1989), dobitnik nagrade kritike FIPRESCI u Annecyju, u kojima je naglašeniji autobiografski i esejističko-dnevnički diskurs asocijativnog izlaganja. Autor je više jednominutnih »minifilmova« (Per aspera ad astra, Striptiz, oba 1969; Exploitation, 1970). Od 1964. realizirao je nekoliko stotina reklamnih (mahom animiranih) filmova, a izrađivao je i animirane najavne špice za TV emisije i filmske festivale (ističu se one za festivale u Oberhausenu, kojega je najavnicu Put k susjedu – Weg zum Nachbarn napravio 1970. i 1981., te za zagrebački Animafest 1974. i 2002).

Kao autor stripa velik je ugled stekao međunarodno zapaženim »antistripom« Tupko, spojem karikaturalnoga novinskog stripa i modernističke, autoreferencijalne dekonstrukcije same forme stripa, koji je kao dnevna pasica izlazio 1969–71. u Večernjem listu, kao tjedna tabla 1976–77. u Vjesniku u srijedu te 1981–82. u beogradskom Intervjuu, a ponovno kao dnevna pasica 1985. u Vjesniku (uknjiženo 1986). Objavljivao je i tradicionalnije novinske geg-stripove Šime (u Nedjeljnoj Dalmaciji 1971–72) i Vinko (u listu Zapad 1991), ilustrirao mnogobrojne knjige, pri čemu neke poprimaju koautorski oblik stripa (posebno se ističu Uh, ta matematika, 1976., i Brbljanje o geometriji: geometrija u stripu, 1981., obje sa Zlatkom Šporerom). Od početka 1970-ih do kraja 1980-ih dizajnirao je i crtao naslovnice knjiga, plakate (ističu se oni za Satiričko kazalište Jazavac i Zagrebačko gradsko kazalište Komedija u Zagrebu), ambalaže i reklame proizvoda. Bio je 1977–90. likovno-grafički urednik časopisa Filmska kultura, u kojem je objavio mnoge filmske karikature. U javnu se svijest posebno utisnuo kao oblikovatelj reklamne maskote za Univerzijadu u Zagrebu 1987., lika vjeverice Zagi (također je autor 13 animiranih TV najavnica), dočim je za potrebe Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. kao crtač, redatelj i animator realizirao 32 TV najavnice, dva crtana filma (Vučko na olimpijadi, Vučko igra hokej), strip (serijaliziran u sarajevskom Oslobođenju), više slikovnica (sa stihovima Ratka Zvrka) te plakata s likom maskote Vučka. Od 1991. do 2019. živio je i radio u Münchenu; u tom je razdoblju ostvario ciklus animiranih filmova Rudijev leksikon (2009–11) te objavio knjige u kojima je skupio svoje stripove Vinko – stara garda (2011), Šime & Vučko (2013), Lažeš, Melita (prema scenariju Ivana Kušana, 2015), Tupko u »Večernjaku« 1969–1971 (2017) i Tupko – tjedna verzija (2018), kao i crtane knjige snimanja Avantura linije: 690 crteža ispod šestinskog šeširića (2011) i Vučko (2015). Zapažena mu je hrvatsko-njemačka knjiga dnevničkih crteža i stripova Stille Reise – Minhenski dnevnik / Tiho putovanje – Münchener Tagebuch (2020). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2013).

Citiranje:
Dragić, Nedeljko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16122>.