Dragojević, Danijel

Dragojević, Danijel, hrvatski pjesnik i esejist (Vela Luka, 28. I. 1934). Diplomirao je 1958. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do 1967. živio je kao profesionalni književnik u Splitu, a potom u Zagrebu, radeći kao urednik na Trećem programu Hrvatskoga radija.

U književnost je ušao kao pripadnik tzv. razlogovskog naraštaja hrvatskih pjesnika (Razlog, 1961–68). U prvoj zbirci poezije (Kornjača i drugi predjeli, 1961), nastaloj u doba dominacije »razlogovaca«, pokazao je pjesničku samosvojnost u izrazu i odmicanje od naraštajne poetičke sheme. Do 1985. objavio je jedanaest zbirki pjesama i kratke proze (O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1970; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985. i dr.), a nakon devetogodišnje stanke zbirke Zvjezdarnica, Cvjetni trg (1994), Hodanje uz prugu (1997) i Žamor (2005), te Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017). Njegova poezija, u kojoj se iskazuje erudicija i poznavanje likovne umjetnosti (»fenomenologija oka«, Z. Mrkonjić), fenomenološki propituje svijet svakodnevnih i običnih stvari u kojima prevladava razbijeno mnoštvo pojedinačnosti (Rasuti teret) koje se nastoje sklopiti u smislenu cjelinu (Izmišljotine). Njegova »poetika očitosti« (Z. Mrkonjić), u kojoj male, sporedne i nepoetične stvari postaju predmetom opjevavanja, usmjerena je na pisanje kao pokret imenovanja, u kojem jezik više nema komunikacijsku funkciju već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja (C. Milanja). Primjetno je povezivanje svakodnevnih izričaja s nepripadajućim leksičkim sadržajima i istraživanje na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike. Već se u prvoj zbirci zapaža kako se Dragojević u komponiranju knjige koristi pravilom da u drugom dijelu slijedi dnevnik teksta, kao svojevrsni autoreferencijalni komentar. Također se iz jedne zbirke u drugu ponavljaju neke pjesme pokazujući ne samo na sponu među pojedinim zbirkama već i perpetuiranost, variranje i prepletanje provodnih motiva. Dragojević briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i inaugurira žanrovski hibrid poetskog eseja. U duhu suvremenih poststrukturalističkih filozofskih traganja i ujedinjenjem esejističke faktografije i poetske maštovitosti, Dragojevićeva poezija otvara prostore nove semantičnosti i jedan je od najistaknutijih pjesničkih rukopisa suvremene hrvatske književnosti.

Piše i eseje, likovne prikaze, studije i monografije (Kosta Angeli Radovani, 1961; Albert Kinert, 1963). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1992) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2018), koju nije prihvatio.

Citiranje:
Dragojević, Danijel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16128>.