Dubica, stara hrvatska županija, srednjovjekovna upravno-teritorijalna jedinica Banovine, a poslije Kraljevine Slavonije sa sjedištem u utvrđenome gradu Dubici, koji se kao utvrda prvi put spominje 1258 (castrum Dubica). Prostor Dubičke županije obuhvaćao je zemlju s desne strane Une do vrha Kozare s juga i potoka Rakovice i Vojskove na istoku; znatan dio lijeve Posavine do rijeke Pakre i potoka Ervenice dopirući do današnjih mjesta Mašića i Mlake na Savi. Jugozapadna granica bili su joj potoci Mječanica i Strigova, po kojoj je padala u Unu. Nju je prelazila kod Kostajnice i ispod brda ulazila u potoke Jastrebicu, Turicu i Pusku, iz koje je kod Trebeža doprla do Save i ušća Pakre. U XIV. i XV. st. prostor susjedne Kostajnice i Komogovine računao se katkad kao dio Dubičke županije. Kao županija Dubica se spominje 1269. u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., kada ju je poklonio redu templara u zamjenu za grad Senj i Gatsku županiju (de Dwbicha). Templarski poglavar toga posjeda nosio je titulu dubičkoga župana. Templari su njome upravljali do 1312., a ivanovci od 1314. do 1538., kada su županiju i grad osvojili Osmanlije. U njihovu posjedu prostor bivše hrvatske županije ostao je do 1695.
