Dubrovačka (nad)biskupija, crkveno upravno područje u najjužnijem dijelu Hrvatske sa sjedištem u Dubrovniku. Prema predaji, nakon razorenja Epidaura (Cavtata) biskup Ivan sklonio se s narodom u Dubrovačku župu (614), a potkraj VII. st. u Dubrovnik. Isprva je dubrovački biskup bio sufragan Splitske metropolije i sudjelovao na splitskim saborima (925., 927). Papa Grgur V. (996–999) podigao je biskupiju na nadbiskupiju i metropoliju (vjerojatno 999), kojoj su pripadale biskupije Zahumlje, Trebinje, Kotor, Raška, Bar i Ulcinj. Zbog širenja dukljanske kneževine izgubila je te naslove oko 1033. i ponovno pripala metropoliji u Splitu. Opet je nadbiskupija postala 1075., ali je metropolijom postao Bar (1099), pa je zato trajao dugi spor dvaju sjedišta za metropolijski naslov. Napokon je 1167. ukinuta metropolija u Baru i vraćena u Dubrovnik. U to doba Dubrovačkoj metropoliji pripadalo je 11 sufraganskih biskupija od Bosne do Skadra; 1178. otpala je Kotorska biskupija jer je priključena metropoliji Barija (Italija). Nakon svađe nadbiskupa Ilije Sarake (1341–60) s vlastelom, dubrovačka je vlast donijela odluku da se otada nadbiskupi dovode isključivo iz Italije (ali ne iz Mletačke Republike), a to se provodilo sve do kraja XVIII. st. Među poznatijim dubrovačkim nadbiskupima Talijanima bili su Giovanni Angelo de Medici (1545), potonji papa Pio IV., i humanist kardinal Lodovico Beccadelli (1555–62). Posljednji nadbiskup bio je Nikola Ban (1800–15), a nakon njegove smrti sjedište je ostalo ispražnjeno do 1830. Službeno je 1828. bila svedena na biskupiju podvrgnutu Zadarskoj metropoliji. Tada su ukinute i biskupije Korčula i Ston i pripojene dubrovačkoj. Kada je 1932. ukinuta Zadarska metropolija, biskupija u Dubrovniku pripala je izravno Svetoj Stolici, a od 1969. novoosnovanoj metropoliji u Splitu.
