TRAŽI DALJE:
STRUKE:

dvorac

ilustracija
DVORAC, Chambord, dolina Loire, Francuska
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

dvorac, prebivalište, također i rezidencija svjetovnih i duhovnih vladara, plemstva i dr.; prvotno ladanjsko prebivalište bogate građevne strukture, namijenjeno ponajviše povremenomu boravku; katkad se podiže u gradovima.

Najčešće su dvorci jednokatni, rjeđe dvokatni, iznimno višekatni. Tlocrtno postoje četiri osnovna tipa: četverokrilni sa zatvorenim unutrašnjim dvorištem; pravokutni (gradska palača); trokrilni (u obliku slova U); dvokrilni (u obliku slova L). Razvoj dvoraca uvjetovan je, među ostalim, stilskim razdobljima u kojima su nastajali (renesansa, barok, klasicizam). Svaki dvorac ima dvoranu (palatium), obično posred prvoga kata (piano nobile), a mnogi imaju i dvorsku kapelu. Vanjska su im pročelja često reprezentativna (rizaliti, altane, zabati), dok su ona prema dvorištu otvorena arkadama. Dvorac je gotovo uvijek okružen perivojem francuskoga ili engleskoga tipa, katkada ukrašen vrtnom skulpturom.

Razvoj dvoraca može se pratiti od rimskoga doba. Raskoš (nimfeji, terme, hipodromi) i težnja za reprezentativnošću (trijemovi, portici) karakterizirali su dvorce usred velikih posjeda, koji su poznavali više razvojnih faza (villa pseudourbana, helenistički tip, dvorac s trijemovima), dok su se oni na granicama utvrđivali zidinama (Dioklecijanova palača). Zbog ratnih prilika pri seobama naroda, dvorci su se sve više preuređivali u prave burgove (utvrđene gradove). Toskanski dvorci iz XIV. st., kao i dvorci iz XV. i XVI. st. u ostalim talijanskim krajevima i u Dubrovačkoj Republici, bili su prilagođeni krajoliku u duhu rimske tradicije. Dvorci u ostalim europskim zemljama razvijali su se pregradnjom burgova ili su se pod utjecajem toskanske palače (harmonično dvorište) oblikovali u velike četverokrilne masivne građevine renesansne tradicije, koje imaju u sredini veliko dvorište okruženo arkadnim trijemovima (Escorial, Stuttgart, novogradnja Louvrea); u prijelaznim oblicima prigrađene su im kule (okrugle, četverokutne ili bastioni), koje su s vremenom postale samo dekoracija.

U baroku je cvjetala gradnja dvoraca (Versailles, Schönbrunn); pojavio se tip trokrilnoga dvorca koji je s nestankom prednjega krila dobio svečano dvorište (cour d’honeur) okruženo trima krilima dvorca. U dnu dvorišta nalazilo se stambeno krilo kojemu se prilazilo kroz dubinu svečanoga dvorišta. U XVIII. st., kojemu su raskošnost i mekoputnost dale osobito obilježje, nestalo je svečanoga dvorišta s njegovim ukočenim ceremonijalom; pokrajnja krila povukla su se na stranu ulaznoga stambenog bloka stvarajući intimna diskretna dvorišta namijenjena privatnomu životu vlasnika i zabavama. Nastali su pravokutni, manje ili više izduženi tipovi građevina s istaknutim srednjim rizalitom i pokrajnjim paviljonima. U XIX. st. tlocrt dvorca skupio se u pravokutne oblike sa središnjom okruglom dvoranom i porticima. Sredinom i osobito potkraj XIX. st. završava se tisućljetna povijest razvoja dvoraca s primjenom povijesnih stilova i praznom razmetljivošću.

U Hrvatskoj su se dvorci počeli graditi krajem XV. st., istodobno kada i u srednjoeuropskim zemljama. Tako je na istočnim obalama Jadrana nastao cio niz varijanata počevši od jednostavnih dvoraca u pregrađu Dubrovnika preko dvoraca s područnim zgradama i utvrđenom ogradom (Sorkočevićev dvorac na Lapadu) do utvrđenih dvoraca srednje i sjeverne Dalmacije (Tvrdalj P. Hektorovića); istarske »štancije« slijedile su uzor barokne mletačke palače. Neki su srednjovjekovni utvrđeni gradovi bili renesansnom pregradnjom preuređeni za udobno stanovanje (Veliki Tabor, Ozalj, Varaždin), a pregradnje su se izvodile i poslije (Cernik, XVII. st., Ilok, XVIII. st., Trakošćan, XIX. st.). Napuštajući burgove, hrvatska su vlastela tijekom XVII. st. podizala dvorce (Lobor, Zajezda, Novi Marof, Jastrebarsko) koji nose kasnorenesansna obilježja (redovito se nazivaju ranobarokni) i obrambene elemente (kule ili puškarnice).

Jednako kao i u Europi, najveći je broj dvoraca bio podignut u XVIII. st. (Vukovar, Bilje, Jalžabet, Ludbreg, Bežanec, Gornja Bistra, Brezovica, Stubički Golubovec, Darda i dr.). Hrvatske barokne dvorce karakterizira tlocrtna različitost kao i raskoš unutrašnjeg uređenja. Na početku XIX. st. podizali su se kasnobarokno-klasicistički dvorci (Virovitica, Našice, Kneževo u Baranji). Vrhunske je arhitektonske kvalitete klasicistički dorac Januševec kraj Brdovca (oko 1830). Historicizmu uz dvorac Laduč kraj Brdovca pripada i nekoliko pregradnji (Novi dvori zaprešićki, Šaulovec).

Citiranje:
dvorac. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=16782>.