Džamonja, Dušan, hrvatski kipar (Strumica, Makedonija, 31. I. 1928 – Zagreb, 14. I. 2009). Sklon radikalnim tehničkim i formalnim eksperimentima, sjedinio je organski i neorganski svijet oblika i kiparskih materijala, tradicionalnih i novih, ostvarivši jedan od najzapaženijih kiparskih opusa hrvatskog i jugoslavenskoga visokoga modernizma.
Početci
Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1951. te bio suradnik majstorskih radionica Antuna Augustinčića i Frane Kršinića do 1953. Istodobno je studijski putovao u Italiju (1951) i Pariz (1953), gdje su ga posebno nadahnule egipatska, starogrčka arhajska i sirijska skulptura, te ona Henryja Moorea i drugih modernih umjetnika. Zarana težeći za oslobođenjem od tradicionalnih kiparskih rješenja, apstrahirao je figurativne motive, isprva ih svodeći na sažete (Metalac, 1953., Torzo II, 1955), a potom dinamične, istanjene oblike simboličnih značenja (Veliki jelen, 1957., Ranjeni jelen, 1959).
Potraga za novim oblicima i tehnikama
Sasvim napustivši realan motiv, potkraj 1950-ih gradi slobodne prostorne konstrukcije jednostavnih geometrijskih formi, a i jake organske vitalnosti (Katedrala i Metalna skulptura, 1959), kompozicije kojima je polazni oblik većinom kugla i srodni jajoliki »praorganski« oblici enigmatičnih arhetipskih sadržaja.
Stalnim se eksperimentiranjem i neklasičnim postupcima približio kretanjima u suvremenoj svjetskoj umjetnosti i prevladavajućoj poetici informela. Skulpture je kovao, zavarivao, zakucavao, palio, oksidirao im površinu te oblikovao često povezivanjem različitih kiparskih materijala, osobito uspjelo organskih i neorganskih, poput drva i željeza, koji gotovo postaju njegov zaštitni znak, kao i korištenjem netradicionalnih, industrijskih materijala.
Njegova prepoznatljiva uporaba željeznih prefabriciranih čavala, koje je u nizovima zakucavao u mekanu drvenu jezgru skulpture oblikujući joj čvrst metalni oklop (Skulptura, 1960., Skulptura – CX, 1974), vrhunac dostiže u »obredu« paljenja (Skulptura – XIII, 1961., Metalna skulptura F-V, 1993), što je rezultiralo, uz jak dramatičan i simboličan dojam, prazninom namjesto spaljene unutrašnjosti skulpture te nastankom novoga skulpturalnog tijela, poroznom željeznom strukturom od istaljenih čavala. Takvim je radikalnim tehnikama dopro u unutrašnjost skulpture, pustivši u nju svjetlost (Kompozicija, MoMA, i Metalna skulptura 14, Tate, obje 1960).
Katkad je rabio i tvornički proizvedene lance koje je serijski slagao u nizove oblikujući sugestivne reljefe (tzv. željezne tapiserije) dinamičnih površina (Rozeta, 1977., Zavjese i Maska II, 1978). Uz simbolikom nabijene skulpture (Totem, 1959., Skulptura D III, 1988) stvarao je i složene kompozicije sofisticiranih geometrijskih konfiguracija (Metalna skulptura – 65, 1971., Skulptura DP-V, 1974., Skulptura MSY-X, 2004).
Apstraktna memorijalna skulptura
Usklađenost forme i simbolike posebice je vidljiva u spomeničkoj plastici memorijalne tematike, koju je gradio slobodnim plastičkim tijelima, suprotstavljajući često različite materijale (željezo – staklo, beton – metal). Njegovi prvi spomenici tematski vezani uz II. svjetski rat figurativnih su obilježja (Pazin, 1951., Mali Lošinj, 1955), no već se od 1957. u neizvedenim projektima, Spomeniku strijeljanima u Jajincima kraj Beograda te spomenicima žrtvama holokausta u Auschwitzu (1958) i Dachauu (1959., s Ninoslavom Kučanom) počinje izražavati apstraktnim oblicima, prostorno rješavajući kompoziciju. Ubrzo izvodi Spomenik prosinačkim žrtvama (1960) u zagrebačkoj Dubravi, jednu od prvih spomeničkih kompozicija sasvim apstraktnih oblika u Jugoslaviji. Potom, nadahnut božicom pobjede Nikom, u Podgariću ostvaruje Spomenik revoluciji naroda Moslavine (1967), uronjen u pejzaž, u obliku stiliziranoga sunca iz kojega se šire golema asimetrična krila. U Barletti (Italija) podiže monumentalnu Spomen-kosturnicu (s Hildegard Auf-Franić, 1968–70), arhitektonsku kompoziciju u betonu s nizovima geometriziranih oblika koji ritmički rastu prema uzdignutom središtu, a na Mrakovici na Kozari Spomenik revoluciji (s Marijanom Hanžeković i Mirom Rakom, 1970–73), memorijalni kompleks od betona i čelika s podzemnim muzejom, jedinstveni sklop skulpture, arhitekture i pejzaža.
Prostorna kompozicijska rješenja sadržavaju i istaknuti, neostvareni projekti Spomenik bitki kod Stubice 1573 (1969), Spomen-kosturnica palim jugoslavenskim borcima u Rimu (1974., II. nagrada) te Spomenik pobjedi i borcima palim na srijemskoj fronti 1944/45 (1974., s Krešimirom Kasanićem i M. Rakom, I. nagrada). U javnim prostorima zapaženi su mu i metalni reljefi na Domu omladine u Beogradu (1967), u muzeju u Jasenovcu (1968), u hotelu Parentium u Poreču (1978), metalni spomenici pred Narodnim pozorištem u Zenici (1978) i Hrvatskim narodnim kazalištem u Rijeci, kameni spomenik na Sveučilištu Brown u Rhode Islandu (1990) te memorijalni na zagrebačkom Mirogoju, posvećen žrtvama, nestalim i zatočenim hrvatskim braniteljima (2008).
Osebujnim je stilom istodobno stvarao mnogobrojne crteže, isprva studije budućih kiparskih ostvarenja, potom i mnoga neovisna grafička djela (Crtež Z-III, 1956., Crtež N XI, 1984., Crtež BA II, 1992), koja je redovito izlagao.
Arhitektonski projekti
Među arhitektonskim projektima zapaženi su mu oni za islamski vjerski i kulturni centar u Saudijskoj Arabiji (1985) i džamiju u Oranu te izvedeni projekt riječke džamije i islamskoga centra, skulpturalno oblikovanih od »razigranih« kalota (2001; podignuti 2013., arhitekti Branko Vučinović, Darko Vlahović). U Vrsaru je 1970-ih izgradio vilu s atelijerom, u kojoj je stvarao i izlagao svoja djela, a 1981. otvorio je za javnost njezin park sa skulpturama.
Izložbe
Svojim je ostvarenjima privukao međunarodnu pozornost već 1958. apstraktnim horizontalnim reljefom u jugoslavenskom paviljonu na EXPO-u u Bruxellesu, a posebice na Venecijanskom bijenalu 1960. Samostalno je izlagao više puta u Zagrebu (retrospektiva 2008. u MUO-u), Beogradu, Milanu, Zürichu, Ljubljani, Lausannei te Rimu, Skoplju, Kölnu, Dubrovniku, Düsseldorfu, Sarajevu, Bologni, na Place Vendôme u Parizu, ispred Palače pravde u Bruxellesu, londonskom Regent’s Parku. Sudjelovao je na Venecijanskome bijenalu (također 1954., 1964., 1970., 1980), Trijenalu u Beogradu (1961., I. nagrada), documenti u Kasselu (1964), bijenalima u Antwerpenu i São Paulu, Mediteranskom bijenalu u Aleksandriji, Trigonu u Grazu.
Njegovo djelo predstavljeno je već zarana u utjecajnim antologijama (Sažeta povijest moderne skulpture Herberta Reada), a monografije o njemu objavljene su 1981 (s tekstovima Giulija Carla Argana i njega samoga u kojem otkriva svoja nadahnuća i procese stvaranja) i 2001. Bio je redoviti član HAZU-a od 2004. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007).
