Đurđević, dubrovačka plemićka obitelj. Prezime se još navodi u obliku Đorđić. Utemeljitelj roda Đuro potječe iz Kotora, a sredinom XIII. st. doselio se u Dubrovnik. Na početku XIV. st. uzdigli su se među najbogatije dubrovačke rodove i obnašali vodeće javne službe u gradu (članovi su Malog i Velikog vijeća te Vijeća umoljenih). Temelj gospodarskog napretka bila im je trgovina (sol, žito, skupocjene tkanine), a isticali su se i u brodarstvu i zakupu carina. Snaga roda u XIV. st. pokazuje se i u mnogobrojnosti njegovih pripadnika te pri podjeli Pelješca 1393–96: među tadašnjim vlasteoskim rodovima dobivaju najveći dio zemlje. Rod se dijelio u više grana. U XIV. st. u javnoj službi isticali su se vijećnici i kneževi Jakob (spominje se 1319–77) i njegov sin Đuro (spominje se 1356–74) te Dživo Matejev (1312–60), koji je osim političkih funkcija obavljao i dužnost upravitelja radova na dubrovačkim i stonskim zidinama. Sudjelovao je i u diplomatskim pripremama za uključivanje dubrovačke komune u sastav hrvatsko-ugarske države. Tijekom XV. st. isticali su se Damjan Junijev (spominje se 1442. i 1457), vrlo utjecajan na dvoru Đurđa Brankovića; njegov sin Marin Žunjević (u. prije 1485), koji je oko 1477. postao kapetan Senja i od kralja dobio Bribir i Novi; Matej Vitov bio je zapovjednik dubrovačke flote. Od XV. do XVII. st. isticali su se Nikola Matov (1379–1460), knez i ugledni poklisar na bosanskom dvoru, Pavao (XVI. st. – ?), borac za slobodu bugarskog naroda, i pjesnik Stijepo. Rod je od XV. do XVII. st. dao i niz crkvenih dostojanstvenika i kulturnih djelatnika: Donata (1425–92), trebinjsko-mrkanjskoga biskupa; Sigismunda (1473/74 – nakon 1533), pravnika i humanista; Ivana Krstitelja (1533–1608), stonskoga biskupa; Šiška (1545–1612), pisca, te Bernarda (1621–87), pjesnika. Njegov unuk Brnja Nikov (spominje se 1642–86), otac je pjesnika i povjesničara Ignjata. Potkraj XVIII. st. povezivanjem jedne grane Đurđevića s granom Bundića nastao je ogranak Đurđević Bundić. Pri kraju 1807. za kneza je bio izabran Sabo, ostajući zabilježen kao posljednji dubrovački knez, jer je zadnji dan njegova kneštva (31. I. 1808) ukinuta Dubrovačka Republika. Obitelj je izumrla na početku XX. st.
