struka(e):

egdotika (grč. ἐϰδίδωμı: izdajem), zasebna disciplina skupine pomoćnih povijesnih znanosti koja se bavi teorijom i praksom izdavanja povijesnih izvora, i narativnih i diplomatičkih. Pojam je stvoren u novije doba. U carskoj se Rusiji za tu disciplinu ustalio naziv arheografija još od 1831., kada je bilo osnovano Arheografsko povjerenstvo za izdavanje povijesnih izvora. Golema masa povijesnih izvora, osobito onih diplomatičkih, obeshrabrujuće je djelovala pred pitanjima što raditi s tom građom, kako da se učini dostupnom širemu krugu znanstvenika, u kojem obliku, kojim tehničkim sredstvima, u čijoj je to kompetenciji, i kako ujednačiti metodu izdavanja. Osnovno je pitanje teorije i prakse egdotike kako pružiti istraživaču izvorni tekst i kako ga učiniti jasnim i razumljivim. Stručnjaci ni u prošlosti, a ni danas ne zauzimaju jedinstvena gledišta kada je riječ o metodi izdavanja povijesne građe, pa se povijesni izvori u pojedinim zemljama izdaju prema tradiciji ili čak prema načelima pojedinoga priređivača građe. Problematika izdavanja izvora vrlo je stara i vezana je uz izdavanje biblijskih tekstova i tekstova grčke i latinske književnosti. Već su prepisivači klasične literature zastajali pred problemom različitih inačica istoga teksta. Taj se problem postavljao odavna biblicistima. Humanisti su prvi pokazali pravi kritički duh i prema narativnim i prema diplomatičkim tekstovima. Općenito se smatra da egdotika počinje s renesansom, što se podudara s izumom tiska, koji je omogućio da isti tekst dođe u ruke širega kruga znanstvenika. Taj se datum može uzeti kao početak prave egdotike, jer je prije izuma tiska pojedini prijepis bio podložan različitim subjektivnim pogrješkama, neznanju pisara, krivim čitanjima. U početku je i tiskani izvor imao neke loše osobine rukopisa: nerazriješene kratice, pravopisne nelogičnosti, nedosljednu upotrebu velikih i malih slova. Prve teorijske postavke o izdavanju objavio je u 15 točaka u grčkom izdanju Novoga zavjeta 1796. biblicist Johann Jakob Griesbach (1745–1812), protestantski teolog i profesor Novoga zavjeta u Halleu i u Jeni. Međutim, pravi sustav u postupku utvrđivanja primarnoga teksta, tzv. prateksta, stvorio je klasični filolog i germanist Karl Lachmann (1793–1851), pa s njime počinje prava teoretska egdotika. On je prvi primijenio tzv. filološku metodu kritike teksta, koja ide za tim da rekonstruira tekst originala služeći se terminologijom i načinom pisanja iz vremena kada je rukopis nastao, pa se tako dobivao fiktivni pratekst. Ta se metoda primjenjuje na narativne izvore dok se na diplomatičke izvore primjenjuje povijesna metoda, koja ispituje sve što se zbilo s tekstom nekoga rukopisa od autografa do kopije. Lachmannovu metodu prihvatili su redaktori edicije Njemački povijesni spomenici (Monumenta Germaniae Historica). U reprodukciji teksta, bez obzira na to radi li se o narativnom ili o diplomatičkom izvoru, mišljenja se stručnjaka kreću između dviju krajnosti, tj. između diplomatičkog i interpretativnog načina izdavanja. Diplomatičko se izdanje sastoji od vjerne transliteracije teksta sa svim njegovim osobitostima, tj. sa svim pogrješkama pisara, dok se interpretativno sastoji od vjernoga prezentiranja teksta, u koji priređivač izdanja, radi jasnoće, intervenira tako da razrješava sve kratice, pisanje velikih i malih slova prilagođuje modernoj interpunkciji, svaku riječ piše odvojeno itd. Da bismo shvatili značenje primjene tih dviju metoda, potrebno je razlikovati izdanja s obzirom na njihovu namjenu. Postoji nekoliko vrsta objavljivanja građe, ali se sva mogu svrstati u četiri skupine, a to su: 1. strogo znanstveno ili akademsko, 2. znanstveno namijenjeno širemu krugu povjesničara, 3. za školsku upotrebu, te napokon 4. tematsko, koje sadrži tekstove vezane uz neku širu temu. Klasične studije o problemima objavljivanja izvorne građe uvodi su što ih je T. Sickel napisao u predgovorima diplomatičkih serija Monumenta Germaniae Historica. O tim problemima u Hrvatskoj je pisao I. Kukuljević Sakcinski u predgovoru prvoga sveska Diplomatičkoga zbornika Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom (1874) i T. Smičiklas u uvodu drugoga sveska Diplomatičkoga zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1904). Prvi sustavni prikaz problematike i razvojnoga puta egdotike u Hrvatskoj dao je J. Stipišić u trećem izdanju knjige Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi (1991).

Citiranje:

egdotika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/egdotika>.