ekonomski automatizam, termin proizašao iz klasične političke ekonomije, koja je smatrala da gospodarstvo može najbolje funkcionirati u tzv. prirodnom poretku, u vladavini privatne inicijative i slobodne konkurencije, a opći interes društva ostvaruje se kroz djelovanje pojedinaca vođenih njihovim osobnim interesom. Ideja ekonomskog automatizma najbolje je izražena u uzrečici ekonomskog liberalizma »Laisser faire, laisser passer. Le monde va de lui-même.« (tj. neka svatko čini što hoće i neka sve ide svojim tijekom, svijet se sam snalazi). Smisao je toga zahtjeva neograničena slobodna konkurencija i nemiješanje države u gospodarska pitanja. Doktrina ekonomskog automatizma najviše je došla do izražaja polovicom XIX. st., kada do punog procvata dolazi gospodarski liberalizam, nakon čega joj se suprotstavljaju djelovanje monopola i sve snažnija državna intervencija, posebice izražena nakon velike ekonomske krize (1929–33). Jačanjem neoliberalizma u drugoj polovici XX. st. doktrina ekonomskog automatizma ponovno dobiva na važnosti. Tako svjetske organizacije poput Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF), Svjetske banke (WB) ili Svjetske trgovačke organizacije (WTO) traže od svojih članica privatizaciju gospodarstva, slobodu poduzetnika i tržišta te otvorenost prema svjetskog gospodarstvu. Posebnu teoriju ekonomskog automatizma razvila je klasična teorija vanjske trgovine.
