elektrodinamičko djelovanje, djelovanje električne struje u vodiču na drugi vodič ili trajni magnet. Magnetski učinak električne struje otkrio je 1820. Hans Christian Ørsted. On je opazio da se magnetna igla u blizini vodiča kojim teče električna struja postavlja okomito na pravac vodiča i spoznao da je magnetizam pojava nedjeljivo vezana uz gibanje električnih naboja. André-Marie Ampère zaključio je da će i dva vodiča, kroz koja protječe struja, nekom silom djelovati jedan na drugi, kao što i dva magneta djeluju jedan na drugi. Kvantitativno određivanje elektrodinamičkog djelovanja vrlo je složeno ako se oba vodiča nalaze u prostoru u posve općenitu položaju. Može se općenito proračunati element sile dF12 između dvaju elemenata dl1 i dl2 jednog i drugog vodiča. Ukupna sila između dvaju vodiča konačne duljine jednaka je zbroju (integralu) elemenata sile dF12, ali je integriranje u mnogim slučajevima vrlo teško ili uopće nije provedivo.
U elektrotehničkoj praksi konstrukcije električnih aparata često omogućavaju proračun elektrodinamičkih sila s pomoću primjene jednostavnih jednadžbi. Ako se vanjskom mehaničkom silom pomiče vodič u magnetskom polju, magnetska sila djeluje na pozitivne ione i slobodne elektrone u vodiču. Pod utjecajem sile elektroni će se pomaknuti, pa će doći do gomilanja elektrona na jednoj strani vodiča, gdje nastaje negativan pol, dok će na suprotnoj strani biti manjak elektrona, a to je pozitivni pol. U vodiču je, dakle, stvorena razlika električnih potencijalâ tj. induciran je električni napon. (→ elektromagnetska indukcija)
