elektrokemija

elektrokemija (elektro- + kemija), dio fizikalne kemije koji se bavi povezanošću električnih pojava i kemijskih reakcija te primjenom spoznaja i zakona elektromagnetizma na istraživanje svojstava i strukture tvari.

Elektrokemijske pojave jesu: elektrolitska disocijacija, promjene stanja na faznoj granici elektrode i otopine, elektrodni potencijal, struktura električnoga dvostrukog sloja, električna provodnost otopina, elektrokapilarnost, polarizacija elektroda i pasiviranje, elektrokinetičke pojave te elektrokemijski procesi na elektrodama koji obuhvaćaju elektrolizu, elektrokemijske izvore struje i koroziju metala. Elektrokemiji pripadaju i mnogobrojne elektroanalitičke tehnike. (→ elektroanaliza)

Povijesni razvoj

Alessandro Volta konstruirao je prvi galvanski članak (1800), Johann Wilhelm Ritter elektrolizom vode dobio je vodik i kisik kao odvojene plinove (1800), a Humphry Davy je s pomoću elektrolize otkrio kalij i natrij (1807), barij, kalcij i magnezij (1808). Temeljne zakone i teorije elektrokemije formulirali su ponajprije Michael Faraday (1833), Johann Wilhelm Hittorf (1859), Svante August Arrhenius (1887), Wilhelm Friedrich Ostwald (1888) i Walther Hermann Nernst (1889).

Primjena

Elektrokemija ima veliku važnost u industriji, jer se elektrolizom dobivaju ili pročišćuju mnogi metali te neki proizvodi anorganske kemijske industrije, elektrokemijskim se postupcima metali zaštićuju od korozije, metalni ili metalizirani predmeti prevlače se drugim metalima, a električni članci služe kao izvor električne energije (→ elektroda). U novije se doba sve više istražuju elektrokemijske pojave u biološkim sustavima (bioelektrokemija), utjecaj svjetlosti na elektrodne procese (fotoelektrokemija) i područje organske elektrokemijske sinteze.

elektrokemija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 26.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17616>.