Elizabeta iz Schönaua, sv. [~ šø:'nau~], njemačka benediktinka i spisateljica (okolica Kölna, oko 1129 – Schönau, 18. VI. 1165). Potječe iz plemićke obitelji iz kölnske okolice. U dvostruki benediktinski samostan Schönau u Nassauu stupila je 1141., zaredila se 1147., a već 1157. za opata Hildena bila je poglavarica redovnica. Od 1147. do 1152. često je pobolijevala od depresije. Bila je senzibilna osoba, koja je u svojim vizijama gledala jedinu realnost. Za nju je bilo važno stupanje brata Egberta 1155. u muški samostan Schönau. Mnoge je vizije opisala u svojim djelima. Godine 1156–57. napisala je glavno djelo: Knjiga Božjih puteva (Liber viarum Dei), a između 1156. i 1159. nastala su djela: O uskrsnuću Blažene Djevice Marije (De resurrectione Beatae Mariae Virginis) i Knjiga otkrivenja o svetoj vojsci kölnskih djevica (Liber revelationum de sacro exercitu virginum coloniensium), u kojem je sadržana i legenda o sv. Uršuli.
