epideiktično pjesništvo (grč. ἐπıδεıϰτıϰός: pokazni; kasnoslovni), retorički modus namijenjen pohvali, a katkad i pokudi, kakva čovjeka, pokrajine, grada, životinje ili neživa predmeta. Naziv je uspostavio Aristotel (Retorika) i potom razradio Menandar iz Laodiceje (O epideiktici). Smatra se bliskim modernomu pojmu književnosti budući da u njegovu sastavu istaknuto mjesto imaju stilske figure i jezični ukrasi. Ostvaruje se poglavito u enkomiju, panegiriku, elegiji i epitalamiju.