Erlangenski rukopis, zbirka narodnih pjesama zapisanih na srpskom i hrvatskom jeziku, otkrivena 1913. u Sveučilišnoj knjižnici u Erlangenu. Kako je sastavljač nepoznat i nema podataka o podrijetlu rukopisa, pogrješno je bio razvrstan među glagoljske spise. Prema kritičkom izdanju što ga je 1925. objavio njemački slavist G. Gesemann, zbirka je nastala početkom XVIII. st. Pisana je tzv. crkvenom ćirilicom na 530 listova i ukrašena bogatim baroknim inicijalima. Sadrži 217 pjesama: deset pripada pučkomu pjesništvu, ostale su izvorne, narodne pjesme. Najviše ima epskih, posebno junačkih, zatim lirskih ljubavnih (mnoge s naglašenom erotikom), te nekoliko balada u arhaičnom osmeračkom metru, posebne umjetničke vrijednosti. Pjesme su vjerojatno zapisivane u vojnom taboru u Vojnoj krajini pa su u zbirci prvi put objedinjeni zapisi kajkavskih i štokavskih pjesama, s elementima čakavskoga, iz Slavonije, uže Hrvatske, BiH, Srbije, Makedonije pa i Bugarske. Zapisivač rukopisa, vjerojatno stranac, sastavio je pjesmaricu bez posebne klasifikacije i redakture; zato su vjerodostojni zapisi izvođenih pjesama sačuvali sliku repertoara graničarskih vojnika onoga doba. Erlangenski rukopis jedan je od najzanimljivijih i najstarijih rukopisa našeg usmenog pjesništva i dragocjena spona starijega i mlađeg sloja tradicijskoga pjesništva.
