Estonci

ilustracija
ESTONCI, Tallinn, stari grad

Estonci (estonski Eesti), baltički narod ugrofinske skupine, oko 1 500 000 pripadnika, pretežito u Estoniji, gdje čine većinu stanovništva (61,5% po popisu 1989; 65,3% u 2000). Osim u Estoniji, žive u Švedskoj i SAD-u (oko 100 000 Estonaca i njihovih potomaka). Prvotno su bili naseljeni na velikim prostranstvima uz rijeku Volgu. Na istočnim obalama Baltičkoga mora, od donje Visle do Finskoga zaljeva, nalazili su se već u prvoj polovici I. st. Pod nazivom Aestii (ljudi s istoka) spominju se u Tacitovoj Germaniji, a taj je naziv navodno označavao sva plemena koja su bila istočnije od germanskih boravišta. U srednjem vijeku dopirali su s Kurima i Livima znatno južnije, ali su ih Letonci potisnuli u područje gdje i danas žive. Kao narod formirali su se u razdoblju od XIII. do XVI. st. Oblik Eesti (Estonci) novijeg je datuma (XIX. st.). Većina Estonaca po vjeri su luterani (protestanti-evangelici), a ima i protestanata-baptista. Mala skupina, nazvana Setu, pripada Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Povijest

Povijest  → estonija, povijest

Jezik

Estonski jezik pripada baltičkofinskoj grani ugro-finske zajednice u okviru uralske jezične porodice. S drugim jezicima te grane dijeli osnovne strukturne osobine: aglutinativni ustroj (s povećanjem sintetskih crta), velik broj padeža (14), vokalsku harmoniju (s povećanim odstupanjima), naglasak na prvome slogu. Od drugih baltičkofinskih jezika estonski se razlikuje prije svega razmjernom kratkoćom riječî, trima stupnjevima fonološki važne dužine u svih fonema (osobina krajnje rijetka u jezicima svijeta) i većim sintaktičkim utjecajem germanskih (prvenstveno njemačkoga) i baltoslavenskoga jezika (ruskog i letonskoga). Dijalekti se grupiraju u tri narječja. Prvi zapisi na estonskom jeziku potječu iz XIII. st., prva je knjiga tiskana 1535. Standardni je jezik postigao jedinstvo tek na prijelazu XIX. u XX. st. U procesima standardizacije znatni su ruski, finski i osobito njemački utjecaji.

Književnost

Prva je poznata estonska knjiga prijevod luteranskog vjeronauka (1535). Novi zavjet preveden je na južnoestonsko narječje 1686., da bi 1739. u svojem prijevodu Luterove »Biblije« Anton Thor Helle (1683–1748) ujedinio sjeverno južno estonsko narječje, i na temelju sjevernoga dao osnovu književnome jeziku.

Tek u tzv. estofilskom razdoblju (1750–1840) pojavile su se prve knjige vjerskoga poučnoga karaktera, a uz njih i prvi vrijedan estonski pjesnik Kristjan Jaak Peterson (1801–22). Ipak, tek u drugoj polovici XIX. st. nastala je književnost koja je doista estonska.

Na temelju bogatoga pučkog pjesništva u trohejskim četverostopnim stihovima nastao je ep »Sin kralja Kaleve« (»Kalevipoeg«, 1857–61) estonskoga liječnika F. R. Kreutzwalda (1803–82). Po uzoru na finsku »Kalevalu«, sadržajno se vezuje uz istoimenu mitsku zemlju, u koju odlazi glavni junak kako bi se osvetio čarobnjaku koji mu je orobio majku. Za razliku od »Kalevale«, taj ep od 20 pjevanja s oko 19 000 stihova ima znatno veći udio autorovih stihova, no smatra se estonskim nacionalnim epom.

Razdoblje tzv. nacionalne romantike u polovici XIX. st. obilježile su pjesnikinje Lydia Janssen (pseudonim Koidula, 1843–86), autorica i prve drame, te Anna Haava (1864–1957). Romanopisac Juhan Sommer napisao je i prvi estonski roman (»Luige Laus«, 1843), a Eduard Bornhöhe (1862–1923) i prvi povijesni roman (»Osvetnik«, 1880).

Realističko je razdoblje snažnom lirikom i prozom iz seoskoga života najbolje predstavio J. Liiv (1866–1913), a socijalnom kritikom E. Vilde (1865–1933) i Ernst Peterson.

Neoromantičarsko razdoblje označile su dvije pjesničke grupacije: larpurlartistička skupina Noor-Eesti (Nova Estonija), na čelu s Gustavom Suitsom (1883–1956), i nešto kasnija, idejno suprotstavljena skupina pod utjecajem sovjetske revolucije, tzv. Siuru grupa (siuru: ptica iz ugrofinske mitologije). Estonsko je pjesništvo do formalne savršenosti dovelo dvoje pjesnika – Henrik Visnapuu (1890–1951) i Marie Under (1883–1980), a prozaik A. Tammsaare (1878–1940) svojim je novelama i obiteljskim romanima, zajedno sa spomenutim pjesnicima, utro put međuratnomu neorealizmu. Psihološki realizam, povijesni romani i maštovita proza – E. Vilde, Friedebert Tuglas (1886–1971), August Gailit (1891–1960) i dr. – bili su dominantni u prozi toga razdoblja, a u pjesništvu oslikavanje modernoga gradskoga života, bogatstvo simbolike, religiozna mističnost i dr. – Juhan Sütiste (1899–1945), Betti Alver (1906–89), Uku Masing (1909–85), Heiti Talvik (1904–47) i dr.

Nakon sovjetske okupacije Estonije u jesen 1944., većina značajnijih pisaca otišla je u izbjeglištvo (pretežito u Švedsku) i otada pa do 1990., a i danas, estonska se književnost zemljopisno i tematski razdvaja. U izbjeglištvu se nastavlja bogata, nostalgijom obilježena književna tradicija uz jak intelektualizam i eksperiment, u skladu s europskim tendencijama; najvažniji su predstavnici: Bernard Kangro (1910–94), H. Visnapuu, Kalju Lepik (1920–99), Arno Vihalemm (1911–90) i dr. Tematikom II. svjetskoga rata i problematikom egzila bavi se većina prozaika: A. Gailit, Evald Mänd (1906–2001), Valev Uibopuu (1913–99) i dr. Nastaju i djela pod Kafkinim utjecajem (Karl Ristikivi, 1912–77), romani u stihu Ivar Grünthal (1924–96), a među mlađima je izraženije prisutna i internacionalna tematika (Ilmar Jaks, r. 1923; Helga Nõu, r. 1934; Elin Toona, r. 1937).

U okvirima SSSR-a, a nakon uobičajenih iskustava sa socijalističkim realizmom, pojavljuje se naraštaj pjesnika sklonih traženju novoga – Jaan Kross (1920–2007), Ellen Niit (1928–2016), Mats Traat (r. 1936) i dr., a isti će se proces zamijetiti i u prozaika, kao što su Arvo Valton (r. 1935), Enn Vetemaa (1936–2017) i dr.

Otkako je Estonija ponovno stekla samostalnost 1991., domaća i izbjeglička književnost zbližuju se i uklapaju u tokove modernih svjetskih umjetničkih zbivanja.

Likovne umjetnosti

Prihvaćanjem kršćanstva početkom XIII. st. počele su se podizati crkve i dvorci romaničkog a potom od XIII–XVI. st. gotičkog stila; sačuvane su jednostavne seoske crkve na otoku Saaremaa (XIII/XIV. st.). U XV. st. Tallinn je postao značajno središte; ističu se mnoge crkve (Toom Kirik, katedrala sv. Marije; Sv. Olav, Sv. Nikola, iz XIII–XV. st.), gradska vijećnica (1404) i kasnogotičke palače trgovaca. Od 1510. do 1630. bitan je bio utjecaj nizozemske renesanse, a u baroku danski, potom ruski utjecaji (palača Kadriorg Niccolòa Michiettija, 1718–23., danas Muzej estonske umjetnosti); u prvoj polovici XIX. st. dominantan je neoklasicizam (Gradska vijećnica, 1772–89., Johanna Heinricha Bartholomäusa Waltera u Tartuu), a u drugoj povijesni stilovi (neogotika, neoromanika). Početkom XX. st. u nacionalnom stilu gradili su finski graditelji (kazalište Vanemuine, 1906., Armasa Lindgrena u Tartuu), a potom i prvi domaći arhitekti (Zgrada studentske udruge, 1902., Georga Hellata u Tartuu). 1920-ih godina arhitekti slijede tradicionalizam, neoklasicizam i art nouveau (zgrada Parlamenta, 1920., Herberta Johansona u Tallinnu) dok od 1930-ih dominira funkcionalizam. Nakon II. svjetskog rata u duhu internacionalnog stila gradili su Alar Kotli, Valve Pormeister, a od 1970-ih Toomas Rein, Peep Jänes i dr. slijede suvremene smjerove arhitektonskog izričaja. Najstarije skulpture potječu iz romanike (portal crkve Valjala na Saaremau) i gotike (drveno raspeće, Rista, XIV. st.), najraniji su primjeri profane plastike rezbarene klupe gradske vijećnice u Tallinnu. Između 1350–1500. nastali su vrsni radovi Hermena Rodea (oltar u Sv. Nikoli u Tallinnu iz 1482) i Bernta Notkea iz Lübecka (oltar iz 1483. za crkvu sv. Duha u Pühaviamu; mrtvački ples, 1463., crkva sv. Nikole). Renesansu karakterizira memorijalna i spomenička skulptura, a barok štuko-dekoracija (palača Kadriorg, 1720) i drvorezbarski radovi Christiana Ackermana (propovjedaonica i oltar katedrale sv. Marije). Neoklasicistički slikari Karl August Senff i Augustus Matthias Hagen osnovali su na Sveučilištu u Tartuu risarsku školu (1803) gdje su radili portretno, pejsažno i žanr-slikarstvo; od 1830. slikarstvo slijedi romantizam i bidermajer; u svijetu su se afirmirali Gustav Adolf Hippius i Gerhard von Kügelgen. Početkom XX. st. vratili su se sa školovanja u Europi Ants Laikmaa i Kristjan Raud i u nacionalno-romantičarskom duhu radili su portrete, pejsaže i ilustracije nacionalnih epova; od 1910. do 1920. estonski slikari slijede onodobne pravce Pariza i Münchena: Nikolai Triik radi portrete, Konrad Mägi slika u duhu ekspresionizma, istodobno grafičar Eduard Viiralt stječe značajna međunarodna priznanja. Za razvoj estonske umjetnosti odsudno je osnivanje umjetničke škole Pallas u Tartuu (1919). 1930-ih godina estonski umjetnici slijede postimpresionizam (Andrus Johani i Kaarel Liimand). Nakon sovjetske okupacije (1939) snažan je bio utjecaj socijalističkog realizma. Od 1970-ih avangardna kretanja predvodio je Tonis Vint, simbolizam su zastupali Peeter Mudist, Jüri Palm i dr., konceptualnu umjetnost Juri Okas. U novije doba Lembit Sarapuu, Jaak Arro i Epp-Maria Kokamägi svojim postmodernističkim djelima odražavaju oduševljenje nacionalnim osamostaljenjem (1991).

Glazba

U pučkoj glazbi vokalni oblici obuhvaćaju uglavnom jednoglasne pjesme (sjeverno područje) u stihovnoj formi runa (nastale oko 1000. pr. Kr. na baltičko-finskoj tradiciji), zatim strofne pjesme novijega datuma povezane s općom europskom pučkom tradicijom te niz starih formi intonacijskoga tipa (pjesme signalnoga tipa, pjesme s magijskom funkcijom i dr.). U južnim dijelovima prisutno je bordunsko višeglasje. Najstarija su glazbala žičani kannel, zatim pastirska puhačka glazbala tipa trublje, roga i klarineta te gajde i razne svirale. Danas se na njima izvodi zabavna glazba. Od XIX. st. violina postaje popularan instrument za pratnju. Najraniji zapis estonske pučke pjesme zabilježen je 1632., a prve su snimke iz 1912.

Razvoj umjetničke glazbe započeo je s katoličkim crkvenim napjevima, koji datiraju do XII. st. u liturgijskim knjigama s neumama, od XIV. st. uključuje se i orguljska glazba, a nakon reformacije uvodi se luteranski koral. U gradovima se organizira glazbeni život oko crkava i pri sveučilištu (Tartu, 1632).

Tijekom XVIII. st. glazba sa Zapada prodirala je kroz aristokratske krugove. Izvodile su se komične opere (1776–82), a družina Augusta von Kotzebuea (od 1784) uprizorivala je i Mozartove opere. God. 1788. izveden je pučki komad »Očinsko očekivanje« Kotzebuea i Ernsta Augusta Wilhelma Hoerschelmanna s prvim estonskim dijalozima i pjesmama. U XIX. st. jača estonski nacionalni preporod kao odgovor na rusku okupaciju. God. 1841. utemeljeno je glazbeno društvo, a organizirala su se i pjevačka društva i festivali (Tartu, Tallinn), koji su poticali domaće skladatelje. Osnivači estonske umjetničke glazbe – Mihkel Lüdig, Peeter Süda, Artur Lemba, Artur Kapp, koji su krajem XIX. st. studirali na petrogradskom konzervatoriju – bili su pod utjecajem N. A. Rimski-Korsakova, A. K. Ljadova i A. K. Glazunova, pa su nakon 1896. skladali prve velike orkestralne forme: kantate, simfonijske uvertire, klavirske koncerte, simfonije (od 1908) itd. Osnivala su se kazališta (od 1870), glazbene škole (1897), visoke glazbene škole (Tallinn, 1916; od 1923. konzervatorij) te prvi stalni simfonijski orkestar (1900) i Sveučilišni zbor Tartu (1911), a sve se više njegovao nacionalni idiom (prva nacionalna opera »Sabina« A. Lembe, 1905). Nakon kulturnog zatišja za II. svjetskog rata i nakon rata, tek su se 1960-ih godina intenzivnije profilirali estonski skladatelji kao Arvo Pärt, Eino Tamberg, a među interpretima izvan granica zemlje osobito je poznat ansambl za staru glazbu Hortus Musicus.

Citiranje:
Estonci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 30. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18436>.