struka(e): |

Estremadura (španjolski Extremadura [estremaδu'ra]), autonomna zajednica i povijesna regija u zapadnoj Španjolskoj, na granici s Portugalom; 41 635 km², 1 091 591 st. (2015). Obuhvaća pokrajine Cáceres i Badajoz. Estremadura je slabo naseljena visoravan (zapadni nastavak mesete), koju natapaju rijeke Tajo i Guadiana. Klima je kontinentalna, s manjim maritimnim utjecajima. U dolinama je uz natapanje razvijena poljoprivreda (masline, vino, žitarice, duhan); u hrastovim šumama (pluto) i vrištinama uzgaja se stoka (ovce i svinje). Estremadura ide među najslabije razvijene krajeve u Španjolskoj. Znatna je proizvodnja električne energije (izvoz); strojogradnja, tekstilna industrija. Glavni je grad Mérida; najveći Badajoz. Od 1983. ima status autonomne zajednice s vlastitim parlamentom i vladom.

Prvi tragovi naseljenosti na području Estremadure potječu iz gornjega paleolitika (špiljsko slikarstvo s lokaliteta Maltravieso). Većina se špiljskih lokaliteta nastavila koristiti i tijekom neolitika i bakrenoga doba kao mjesta ukopa (El Conejar, Santa Ana) te čak do rimskoga doba kao kultna mjesta (La Cueva de Los Postes). Prvi urbanizam na području Estremadure potječe iz kasnoga bakrenog i ranoga brončanog doba (sredina III. tisućljeća pr. Kr.), kada ovdje cvjeta kultura Vila Nova de São Pedro koja je ostavila velik broj dolmena diljem regije (lokaliteti Lácara, Toriñuelo, Valencia de Alcántara, San Vicente de Alcántara). Dolaskom indoeuropskih Kelta početkom željeznoga doba i njihovim miješanjem s predindoeuropskim supstratom formiraju se kasniji iberski narodi Luzitanci i Vetoni (potonje čine etničke zajednice Cerensa, Kalura i Bletoneza). Luzitanci se prvi put spominju 218. pr. Kr., kada ratuju na Hanibalovoj strani u Drugome punskom ratu (kako izvještava Tit Livije). Prvu pobjedu nad Luzitancima ostvario je pretor Lucije Postumije Albin 179. pr. Kr., ali je već 155. do 150. pr. Kr. Lucije Mumije bio prisiljen gušiti njihovu prvu pobunu. Nakon što je Servije Sulpicije Galba 150. pr. Kr. na prijevaru pobio nekoliko tisuća Luzitanaca tijekom mirovnih pregovora, započeo je opći luzitanski ustanak pod Virijatovim vodstvom. Nakon gušenja ustanka 139. pr. Kr. Luzitanci su se okrenuli gerilskoj borbi, a konačno su ih pacificirali tek Julije Cezar 61. do 60. pr. Kr. i August 28. do 24. pr. Kr. Augustovom reformom 27. pr. Kr. stvorena je provincija Luzitanija (Lusitania), koja je uz Estremaduru obuhvatila i cijelo područje današnjega Portugala (područja Asturije i Galicije priključena su poslije provinciji Hispania Tarraconensis). Prijestolnicom Luzitanije postaje Augusta Emerita (Mérida), koja zadržava taj status do danas. Urbanizacija ubrzano uzima maha, a nova središta postaju Asturica Augusta (Astorga) i Metellinum (Medellín). Početkom V. stoljeća u regiju provaljuju Svevi i Vizigoti, čije kraljevstvo traje sve do arapskog osvajanja pod vodstvom Muse bin Nusajra 711–713. Tijekom pet stoljeća arapske vlasti Estremadura je kao granično područje (španjolski estremadura: najtvrđa) uglavnom bila zapuštena, ali je Mérida sačuvala svoj raniji status, a emir Abdur-Rahman II. (822–852) ondje je podignuo raskošni fortifikacijski sustav (Alcazaba). Nakon pada Kordopskoga Kalifata 30-ih godina XI. st., područje Estremadure ostalo je podijeljeno na nekoliko zaraćenih državica (taifa), od kojih je najveća bila taifa Badajoz. Taifa je slomljena napadima iz sjeverne Afrike: almoravidskima 1094. te almohadskima 1151. Nakon presudnoga almohadskog poraza kraj Las Navas de Tolose 1212., oslabljena taifa bila je lak plijen Leona, pa je njezin veći dio 1230. zauzeo Alfons IX. (1188–1230). Kasniji leonski vladari pokrenuli su ponovno naseljavanje opustjelih područja Estremadure, dodjeljujući velike posjede viteškim crkvenim redovima i promičući refeudalizaciju. Sredinom XIII. st. počeli su prvi oružani sukobi među tim redovima, a sredinom XIV. st. u njih se uključio i Portugal, koji je sljedeća dva stoljeća neuspješno pokušavao zauzeti zapadne dijelove regije. Siromašno i slabo natapano tlo Estremadure stoljećima je lokalno stanovništvo tjeralo na emigraciju, među njima i većinu konkistadora poput Hernána Cortésa (Medellín), Francisca Pizarra (Trujillo), Francisca de Orellane (Trujillo), Vasca Núñeza de Balboe (Jerez de los Caballeros), Hernanda de Sota (Jerez de los Caballeros) i Pedra de Alvarada (Badajoz). Kastiljska vlast nastavila je nakon 1469. poticati okrupnjavanje posjeda, pa je regija i dalje ostala najslabije naseljena i najsiromašnija u Španjolskoj, s vrlo sporom industrijalizacijom i urbanizacijom. Tijekom Poluotočnoga rata, u ožujku i travnju 1812. ondje je došlo do jedne od najkrvavijih bitaka napoleonskih ratova, kada je anglo-portugalska vojska pod zapovjedništvom generala Arthura Wellesleyja (vojvode od Wellingtona) opsjela Badajoz i uz goleme vlastite gubitke i osvetu nad lokalnim stanovništvom natjerala francuski garnizon na predaju. Upravnom reformom 1883. teritorij Estremadure podijeljen je između provincija Cáceres (poznata i kao Gornja Estremadura) i Badajoz (Donja Estremadura). Kraj XIX. i početak XX. st. obilježio je novi val iseljavanja nezaposlenih bezemljaša, ponajprije u zemlje Južne Amerike. Kako je većina obradivih površina bila u sastavu latifundija, republikanska je vlada u prvoj polovici 1930-ih započela agrarnu reformu, koja je uglavnom zaustavljena nakon frankističke pobjede u građanskome ratu. Francova je Španjolska 1952. pokrenula ambiciozan Plan Badajoz, koji je sustavom brana i kanala trebao regulirati tok rijeka Tajo i Guadiana kako bi se povećala površina tla koje se natapa. Plan, iako ograničena uspjeha, omogućio je umjeren prosperitet te uglavnom ruralne regije, a mnogobrojni ostatci rimske i arapske prisutnosti čine ju turistički vrlo atraktivnom. Od 1983. ima status autonomne zajednice i povijesne regije koja okuplja provincije Badajoz i Cáceres, s vlastitim parlamentom (Asamblea de Extremadura) i vladom (Junta de Extremadura).

Citiranje:

Estremadura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/18447>.