etos (grčki ἦϑος: temperament, duševno raspoloženje, istodobno i pod utjecajem etimološki srodne riječi ἔϑος: običaj, način osjetilnog zamjećivanja, ćudoredni značaj, navika), u filozofiji, čovjekov poseban odnos i pogled prema svijetu, njegova uvjerenja, navike i načine ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim prirodnim obdarenostima, ali koji su također stečeni navikom, vježbom i prilagodbom. Grčka riječ ἦϑος podrazumijeva najprije stan, stanište, naviknuto boravište, čime se istodobno označuje i naviknuti način djelovanja, govorenja, ponašanja i izražavanja, pa prema tome i značaj i životne navike u cjelini (Platon). U kršćanskom mišljenju etos se shvaća kao čovjekov unutarnji stav koji može postati običajem, ali koji kao takav nema karakter prisile. Običaj (ἔϑος) je fundiran za kršćane u konvenciji, ali pravi ἦϑος ipak ne proistječe iz konvencije, nego se ravna jedino načelom da se živi po duhu a ne po tijelu. Ono što pojedinac smatra valjanim, krjeposnim i naposljetku ćudorednim (etičnim) ovisi o njegovim naravnim sposobnostima, o prihvaćenoj navici i o njegovu umnom uvidu (λόγος). Njemu, dakle, prethodi odluka za jedan način promatranja svijeta u cjelini (ἦϑος) koja se oblikuje iz naravi (δıάϑεσıς) i navike (ἔϑος). U suvremenom značenju etos se shvaća kao cjelina čovjekova moralnoga stava i moralnog ponašanja ili kao jedan određeni tip ćudorednosti, odn. način na koji pojedinac prihvaća i djeluje primjereno određenomu sustavu običaja i vrijednosti. M. Scheler shvaća »varijacije etosa« kao varijacije ćućenja i spoznavanja vrijednosti i kao strukturu davanja prednosti određenim vrijednostima, ljubavi i mržnji. Od njih se razlikuju »varijacije tipova institucija, dobara i jedinstva djelovanja« i on ih naziva varijacijama »dotičnoga morala«. M. Heidegger razumije etos kao »neposredno dolaženje na svjetlo« (Heraklit), tj. kao čistinu na kojoj čovjeku postaje neskrivenom istina bitka bivstvujućeg u cjelini.
