Europski sud za ljudska prava (engl. European Court of Human Rights), osnovan je 1959. u okviru Vijeća Europe, na temelju odredaba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950). Uz Sud, Konvencija je izvorno predvidjela kao nadzorne mehanizme i Europsku komisiju (osnovanu 1954) i Odbor ministara Vijeća Europe. Izmjenama Konvencije od 1. studenoga 1998. počeo je djelovati reformirani, stalni Europski sud za ljudska prava, koji objedinjuje funkcije dotadašnjega Suda i Europske komisije, koja je prestala postojati. Djelokrug Suda obuhvaća sva pitanja vezana uz tumačenje i primjenu Konvencije i dodatnih protokola. Najvažnija je funkcija Suda primanje i rješavanje zahtjeva koje mogu podnijeti pojedinci, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve kršenja prava, zajamčenih Konvencijom ili protokolima uz nju, od strane jedne od država stranaka Konvencije. Europski sud nije prizivni sud iznad nac. sudova i on ne ulazi u ispitivanje činjenica ili primjene prava; njegova je zadaća da ocijeni je li neka konačna interna odluka prekršila prava čovjeka zajamčena Konvencijom ili protokolima uz nju. Presuda Europskoga suda u načelu je deklaratorne naravi i ne može izravno ukinuti ili poništiti nac. zakonodavstvo ili presudu koja nije u skladu s Konvencijom. Uz pojedince, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca, Sudu se može obratiti i svaka država stranka Konvencije zbog kršenja odredaba Konvencije ili protokola od strane druge države stranke Konvencije. Sve pravomoćne presude obvezuju države kojih se tiču, a nadzor nad izvršenjem presuda povjeren je Odboru ministara Vijeća Europe. Uz donošenje presuda, Sud može na zahtjev Odbora ministara Vijeća Europe davati i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja se tiču tumačenja Konvencije i protokola.
