fantastička književnost

fantastička književnost, pripovjedni modus obilježen prikazbom kakve čudne ili čudovišne pojave s popratnim učinkom zatečenosti, nevjerice pa i zgroženosti književnog lika i čitatelja. Oblikuje se na otklonu i od znanstvene i od religiozne slike svijeta, a društvenu i odgojnu funkciju književnosti marginalizira na račun književne imaginacije. Iako su natprirodna bića zastupljena već u bajkama i srednjovjekovnim bestijarijima, fantastična književnost afirmirala se tek s romantizmom (E. A. Poe, E. Th. A. Hoffmann, Th. Gautier, G. de Nerval), i to zahvaljujući buđenju čitateljskoga zanimanja za numinoznu priču. U skladu s tim fantastična književnost premješta umjetničko težište s područja lijepoga na područje neočekivanoga, uznemirujućega i zazornoga. Zato fantastička priča često prikazuje ozbiljne poremećaje »prirodnoga poretka« stvari koji ne nalaze pravo objašnjenje (Tz. Todorov, Uvod u fantastičku književnost, 1971). Motivaciju za to nalazi u predajama, snovima, priviđenjima i objavama lišenima racionalnog uporišta. Tijekom XX. st. fantastična književnost stječe zagovornike u nadrealizmu, tzv. magijskom realizmu i posebno u J. L. Borgesu. Njezin utopijski potencijal (D. Suvin) ima primjenu u novom žanru znanstvene fantastike. – U hrvatskoj se kulturi fantastična književnost promiče pretežno preko nekanonskih autora (R. Jorgovanić, F. Galović, U. Donadini, Đ. Sudeta) i nekanonskih djela (K. Š. Gjalski, A. G. Matoš). Zanimanje za nju obnavlja se ranih 1970-ih u stvaralaštvu tzv. hrvatskih borgesovaca (P. Pavličić, G. Tribuson).

Citiranje:
fantastička književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18967>.