fantazija (lat. fantasia, phantasia < grč. φαντασία: predodžba; priviđenje).
1. U glazbi, instrumentalna skladba s obilježjima improvizacije ili slobodna oblikovanja ili nesputana, maštovita izlaganja glazb. misli, odnosno »fantaziranja«. Naziv se uvodi od XVI. st., najprije za skladbe namijenjene lutnji i srodnim žičanim instrumentima, potom i za skladbe za instrumente s tipkama (G. Frescobaldi). U baroknoj glazbi (XVII–XVIII. st.) fantazija dobiva opsežniju, tehnički složeniju građu (J. S. Bach, fantazija za orgulje). U klasika se javlja u slobodnije oblikovanim stavcima sonata (L. van Beethoven). U doba romantizma susreće se kao naslov raznovrsnih skladbi protkanih elementima fantastike, improvizacije ili virtuoziteta (F. Schubert, F. Chopin, P. I. Čajkovski). U nas su poznate glasovirska Fantazija za lijevu ruku B. Kunca i Fantazija za glasovir i orkestar B. Papandopula.
2. U psihologiji → mašta