Fichte, Johann Gottlieb

ilustracija
FICHTE, Johann Gottlieb
ilustracija1ilustracija2

Fichte [fi'62179tə], Johann Gottlieb, njemački filozof (Rammenau, 19. V. 1762Berlin, 29. I. 1814). Jedan od glavnih predstavnika njemačkoga klasičnog idealizma. Studirao je na sveučilištima u Jeni i Leipzigu. Njegov spis Pokušaj kritike svake objave (Versuch einer Kritik aller Offenbarung, 1792) dojmio se Kanta, koji mu je pomogao naći izdavača. To mu je djelo, uz poziv Johanna Wolfganga Goethea, omogućilo sveučilišnu karijeru. Tako je 1794. postao profesor u Jeni, ali je bio optužen za ateizam pa je uskoro izgubio katedru, no 1805. dobio je mjesto profesora u Erlangenu, potom u Königsbergu, a 1807–08. održao je glasovite Govore njemačkoj naciji (Reden an die deutsche Nation), kojima podiže napoleonskim ratovima uzdrmanu njemačku nacionalnu samosvijest u smjeru važnosti izgradnje njemačkoga kulturnog duha, prije svega putem estetike (umjetnosti), morala i književnosti. Kada je 1810. u Berlinu osnovano sveučilište, Fichte je postao rektor te dekan Filozofskoga fakulteta, a nakon četiri je godine umro u epidemiji tifusa. – Fichteova filozofija, koja se zrcali poglavito u skicama njegova nauka o znanosti (Wissenschaftslehre, 10 skica od 1794) izvorni je nastavak i preobrazba Kantova djela. Fichte napušta Kantov nauk o stvari po sebi (Ding an sich), ukidajući dualizam teorijskoga i praktičnoga. Dok je u Kanta primat praktičnoga uma, na koji se ugledao Fichte, mišljen primarno u etičko-moralnome smislu, za nj on stoji u temelju cijele njegove spekulativne filozofije. Riječ je o razlikovanju razuma (Verstand) i uma (Vernunft), pri čem je, suprotno metafizičkoj tradiciji (koja je za Fichtea dogmatizam jer kreće od bitka, a ne od slobode), razum shvaćen kao organ teorijske spoznaje, a um kao organ praktične spoznaje. Pojam slobode izlazi iz praktičnog uma koji je širi od njegova uvriježena etičkog razumijevanja. Njime Fichte prevladava Kantov dualizam teorijskoga i praktičnoga, i to s pomoću identiteta (jedinstva) subjekta i objekta do kojega u spoznajnoteorijskome smislu filozofija nije mogla dospjeti jer je već započinjala s njihovom razlikom. Fichte iz apsolutnoga Ja (das Ich), kojega je prva bit čin (Tat), izvodi opstojnost objekta, čovjekova svijeta kao materijala što ga konstituira djelatni subjekt. Kako je čin nemoguć bez otpora, to se apsolutno Ja ograničuje s Ne-ja i u njihovu sintetičkom odnosu nastaju sve kategorije kao određenja zbilje. Apsolutno Ja individualizira se u mnoštvo empirijskih Ja ili individuuma, jer samo takva Ja mogu djelovati, imati svijest i savjest. Iz pojma svakog umnog bića Fichte izvlači etičke konzekvencije. Umno biće teži za apsolutnom samostalnošću, u njemu se izražava i nagon za samoodržanjem i uživanjem dobara prirode, što se sve sjedinjuje u moralnome djelovanju, kojemu je cilj sloboda i nadmoćnost nad osjetilnom prirodom. Čovjek i nije drugo nego čin, i to slobodan, pa je zato Fichte svoju temeljnu filozofsku tematiku označio kao »analizu pojma slobode«. U njoj se zrcali sam zahtjev za istinitošću, jer istina i zabluda nisu samo spoznajne nego postaju ujedno i moralne kategorije, budući da postoji nerazdvojnost subjekta i objekta pa je svaki ontologijski postulat ujedno i etički. Iz takva obrata Fichte postavlja svoju glasovitu spekulativnu formulaciju prema kojoj »svatko odabire onakvu filozofiju, kakav je čovjek«, a to je moguće samo pod pretpostavkom jedinstva subjekta i objekta prema kojem nitko ne bi trebao na objektivnoj razini zastupati nešto suprotno istomu na subjektivnoj razini. Iz danih uvjeta života zastupa se onakva filozofija koja će voditi do emancipacijskoga slobodarskog obrata. U tu svrhu Fichte izokreće dotadašnju ontologijsku tradiciju razumijevanja bitka (Sein) i trebanja (Sollen), i to tako da sada trebanje (sloboda) prethodi bitku (nužnosti onoga što jest), što je omogućilo kasniji Schellingov i Hegelov stav kako sloboda prethodi nužnosti. Tim je postulatom u pitanje stavljena povijest filozofije kao metafizike, od Aristotela do Kanta, koja za nj ostaje na teorijskoj površini. Zato je potreban aktivizam koji omogućuje prevladavanje radikalnog zla u čovjekovoj prirodi aktivnim misaonim angažmanom protiv pasivnosti koja sprječava uzdizanje u duhovnome. Ostala djela: Osnova prirodnog prava (Grundlage des Naturrechts, I–II, 1796–97), Sustav nauka o ćudoređu prema načelima nauka o znanosti (Das System der Sittenlehre nach den Principien der Wissenschaftslehre, 1798), Određenje čovjeka (Die Bestimmung des Menschen, 1800), Zatvorena trgovačka država (Der geschlossene Handelsstaat, 1800), Filozofija zidarstva (Philosophie der Maurerei, 1802).

Citiranje:
Fichte, Johann Gottlieb. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 10. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=19445>.