Finnmark [fi'nmark] (laponski Finmárku), najsjevernija pokrajina u Norveškoj; 48 631 km², 72 104 st. (2013). Leži unutar arktičkoga polarnoga kruga; najveća je i najrjeđe naseljena regija Norveške (2 st./km²). Obuhvaća strmu i razvedenu obalu, gdje se fjordovi i luke zbog Golfske struje ne zaleđuju, i unutrašnju, do 1000 m visoku visoravan (Finnmarksvidda), gdje vlada kontinentska klima. Veći je dio Finnmarka kamenit ili pod tundrom, od koje malen dio služi za ispašu sobovima, a samo je 1/10 pod šumom; ima oko 106 km² obradiva tla (krmno bilje). Glavni je izvor prihoda ribolov (bakalar) i iskorištavanje željezne rude (na poluotoku Varangeru), te turizam. U manjim količinama kopa se i bakrena ruda (fjordovi Alte i Varanger). Na otok Melkøya doprema se prirodni plin iz ležišta Snøhvit u Barentsovu moru i prerađuje u ukapljeni plin. Od približno 38 000 Laponaca koji žive u Norveškoj, najvećim dijelom u Finnmarku, danas se samo neznatan dio bavi uzgojem sobova i živi nomadskim životom; ostali su se naselili na obale kao ribari i ratari. Upravno je središte Vadsø. Važniji su gradovi Vardo i Hammerfest, najsjeverniji grad u Europi. Na području Finnmarka nalazi se i najsjevernija točka Europe (Knivskjellodden na otoku Magerøya).
