TRAŽI DALJE:
STRUKE:

formalizam

formalizam (njemački Formalismus, od latinski formalis: koji se odnosi na formu).

1. Davanje prevelikog značenja formi; pretpostavljanje oblika sadržaju i smislu; njegovanje vanjskih, vidljivih, konvencionalnih načina i postupaka u međuljudskim odnosima; pretjeranost, sitničavost u čuvanju ustaljenih forma u nekom poslu; doslovno shvaćanje zakona, propisa i dr., bez obzira na njihov pravi smisao i stvarne ciljeve.

2. U filozofiji, naučavanje koje smatra da su istine samo formalne, odn. da se pretežito zasnivaju na konvencijama ili definicijama simbola. Shvaćanje svojstveno određenim tipovima idealizma po kojem se u procesu spoznavanja potpuno niječe postojanje ili važnost materijalnog odnosa sadržajnog elementa, a sva se spoznaja izvodi iz oblika i zakona mišljenja.

3. U sociologiji, smjer koji je nastao početkom XX. st. kao reakcija na psihologistički i biologistički smjer. Najpoznatiji su predstavnici G. Simmel, A. Vierkandt, L. von Wiese, a poslije T. Geiger, H. Freyer i R. M. McIver. Po njima, predmet su sociologije formalne značajke društvenog djelovanja i društvenih odnosa, kao što su udaljenost ili bliskost među pojedincima i skupinama (npr. odnos prema »strancima« i »domaćima«), brojnost ljudi koji sudjeluju u interakciji (npr. u malim skupinama članovi se drukčije međusobno odnose nego u velikima), kvaliteta odnosa što se razvijaju među članovima skupina (npr. »udruživanje«, »zajedničarstvo«) i značajke koje različite ustanove i organizacije, od ekonomskih do kulturnih, čine društveno sličnima (npr. sukobi, suradnja, diferencijacija, integracija).

4. U znanosti o književnosti, općenita odrednica za usmjeravanje teorijskog interesa prema formi književnog djela, do kojega je došlo u drugom desetljeću XX. st. Najpoznatiji i najutjecajniji oblik takva je orijentacija dobila u ruskom formalizmu, školi koja je 1914–24. u institucijskom okružju Društva za proučavanje pjesničkoga jezika (OPOJAZ) i Moskovskoga lingvističkoga kružoka okupila lingviste (E. D. Polivanov, L. P. Jakubinski), teoretičare stiha (O. M. Brik, S. I. Bernštejn, J. N. Tinjanov), teoretičare proze (V. B. Šklovski, B. M. Ejhenbaum), stilističare (V. V. Vinogradov) i dr. te u dosluhu s transformacijama ruske književne avangarde prošla kroz nekoliko metodologijskih faza. U prvoj se fazi osobitost književnosti prepoznaje u postupku »očuđivanja« skretanjem čitateljske pozornosti sa značenja na »zvučanje« djela, odn. na njegovu jezičnu materijalnost. U drugoj fazi formalisti međutim uviđaju da književnik ne primjenjuje postupke na amorfnoj, već na uvijek već oblikovanoj građi. U tom smislu govore o dinamičnom sukobu »konstruktivnog načela« ili »dominante« s potencijalno uvijek aktivnim »podčinjenim faktorima«, i to kako unutar jednoga djela tako i u odnosu između njih. Tako Tinjanov oduzima dotadašnju statičnost kakvoći literarnosti prikazujući je u promjenljivoj evolucijskoj perspektivi sukoba među različitim »nizovima« koji se bore za primat. Naglasak na diskontinuitetu i mijeni tih nizova najavio je predstojeće funkcionalističke postavke češkog i francuskog strukturalizma. Na formalističkom naslijeđu izgradila se ne samo Praška škola, kojoj je nastanak potkraj 1920-ih i 1930-ih potaknuo jedan od najistaknutijih ruskih formalista, R. Jakobson, preseljenjem u Prag, nego velikim dijelom i Tartuska škola u drugoj polovici 1960-ih godina. U to su se doba, usporedno s buđenjem strukturalizma i semiotike, pojavili zbornici formalističkih radova i prve monografije o školi ne samo u SAD-u (V. Erlich), Francuskoj (Tz. Todorov) i Njemačkoj (J. Striedter) nego zahvaljujući A. Flakeru i u Hrvatskoj.

Citiranje:
formalizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 28. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20144>.