struka(e):
vidi još:  Krležijana
ilustracija
FRANCUSKA REVOLUCIJA, Dekret Narodne skupštine od 24. XII. 1792.
ilustracija
FRANCUSKA REVOLUCIJA, pad Bastille, 14. VII. 1789.
ilustracija
FRANCUSKA REVOLUCIJA, smrt Luja XVI., 21. I. 1793. na trgu Concorde

Francuska revolucija (1789–99), razdoblje revolucionarnih promjena kojima je srušen feudalni poredak i uspostavljeno građansko društvo i država; prijelomni događaj u povijesti Francuske i Europe (→ francuska, povijest). Ideološki obračun građanstva sa starim poretkom (ancien régime) pripremao se pola stoljeća. U spisima Montesquieua, Voltairea, Rousseaua i enciklopedista već su bila postavljena načela nove konstitucionalne države. Te nove ideje prihvatio je i dio plemstva (M. J. Lafayette, H. G. R. Mirabeau, A. N. Condorcet i dr.), dok je niže svećenstvo uoči revolucije u većini ostalo na strani Trećeg staleža.

Zbog velikih izdataka za izdržavanje dvora, visokoga plemstva i troškova rata s Velikom Britanijom državni dug u 1789. povećao se na više od 4,5 mlrd. franaka, a za njegovo pokriće ministar financija Charles Alexandre de Calonne (1787) predlagao je novčano oporezivanje svih posjeda, čemu su se usprotivili parlament i plemstvo. Novi ministar É. Ch. Loménie de Brienne zahtijevao je od pariškoga parlamenta registraciju edikta o reformi oporezivanja, no ovaj je to odbio uz izliku da takvu odluku mogu donijeti samo Generalni staleži (États généraux), koji nisu bili sazivani od 1614. Budući da je kralj nepokorni parlament prognao iz Pariza, otpor protiv dvora proširio se na cijelu zemlju, pa je kralj bio prisiljen vratiti parlament u Pariz. Tako je revolt plemstva, koje se protivilo gubitku stoljetnih povlastica, doveo do rušenja staroga poretka (ancien régime). U ljeto 1788. kralj je pod pritiskom pristao na saziv Generalnih staleža, nakon čega je prestao zajednički nastup plemstva i građanstva. I dalje je ostalo sporno pitanje zastupljenosti Trećega staleža, koji je tražio isti broj predstavnika kao prva dva staleža zajedno (tj. 600) i pojedinačno glasovanje. Narod je zbog nestašice kruha (slaba žetva 1788. i iznimno oštra zima 1788/89) počeo napadati transporte žita i pekarnice, a u prvoj polovici 1789. podigao mnoge lokalne pobune u kojima je tražio »kruh i slobodu« i otvoreno kritizirao vladu. Dana 5. V. 1789. kralj Luj XVI. otvorio je u Versaillesu zasjedanje Generalnih staleža. Poslanici Trećega staleža (po kraljevoj odluci bio ih je dvostruk broj) odbili su odvojeno zasjedanje i glasovanje po staležima pa su se 17. VI. proglasili Narodnom skupštinom (Assemblée nationale), a dva dana poslije priključio im se dio svećenstva. Poslanici su u dvorani Jeu de paume (spriječen im je bio pristup u dvoranu za zasjedanje) položili 20. VI. prisegu da se neće razići dok ne donesu novi ustav. Luj XVI. poništio je njihovu odluku i naredio poslanicima da se raziđu. Pošto su oni to odbili, kralj je popustio i odobrio zajedničko zasjedanje staleža te pozvao sve koji se još nisu pridružili (manji dio svećenstva i veći dio plemstva) da to učine, a skupština se 9. VII. proglasila Narodnom ustavotvornom skupštinom (Assemblée nationale constituante). Kralj je istodobno dao dovesti vojna pojačanja u Pariz, a Skupština je zatražila povlačenje trupa, što je kralj odbio i otpustio Neckera. U Parizu su izbile demonstracije, a pariška općina organizirala je Nacionalnu stražu (gardu). Ujutro 14. VII. 1789. narod je provalio u Dôme des Invalides i, naoružavši se, krenuo na Bastillu, koju je osvojio na juriš. Na vijest o padu Bastille građanstvo je u cijeloj zemlji organiziralo Nacionalnu stražu i preuzelo upravu u gradovima, a u pokrajinama su seljaci napadali vlastelinske dvorce i imanja. Bogato građanstvo, koje je imalo vodeću ulogu u Narodnoj ustavotvornoj skupštini i za staroga poretka (ancien régime), domoglo se dijela plemićkih posjeda i pokušavalo zadržati pobunjene seljake. U kritičnoj situaciji 4. VIII. 1789. plemstvo je u Skupštini pristalo na ukidanje svih staleških povlastica, ali uz novčanu odštetu. Nemiri su se nastavili unatoč dekretu od 11. VIII. 1789. kojim je bio ukinut staleški sustav, a 26. VIII. Skupština je donijela Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina, proglašujući slobodu, jednakost i vlasništvo neotuđivim pravima čovjeka. Pod pritiskom kralj je 5. X. sankcionirao dekrete Skupštine, a dan poslije narod je provalio u Versailles i odveo kralj. obitelj u Pariz, kamo se preselila i Skupština, a s njome i klub jakobinaca. Da bi se pokrio drž. dug, Skupština je dekretom naredila nacionalizaciju crkv. posjedâ, a nizom zakona iz temelja se promijenio poredak Francuske. Novom upravnom podjelom države na departmane razbijen je stari partikularizam, ukinuti su cehovi i sve mjesne trg. barijere. Luj XVI. (1774–92) postao je »kralj Francuza milošću Božjom i (milošću) Ustava«; on nije mogao donositi nikakve odluke bez pristanka ministara, koji su bili odgovorni Skupštini. Pravo glasa dobili su samo građani koji su plaćali određeni godišnji porez (na 26 milijuna stanovnika samo nešto više od 4 milijuna). Za poslaničke kandidate bio je određen visok porezni cenzus (taj uvjet ispunjavalo je oko 43 000 osoba). Francuska je postala građanska ustavna monarhija, a povlastice po rođenju zamijenjene su povlasticama po imutku. Luj XVI., u namjeri da uguši revoluciju s pomoću strane intervencije, kriomice je napustio Pariz (20. VI. 1791), ali je bio uhvaćen u bijegu, interniran u dvorcu Tuileries i primoran 14. IX. 1791. sankcionirati ustav. Prema režimu bogatoga građanstva neprijateljski je bilo raspoloženo i siromašno građanstvo, koje je željelo republiku. Sljedbenici Revolucije okupljeni oko klubova jakobinaca, kordeljera (→ cordeliers) i fejana (→ feuillants) nisu bili jedinstveni u svojem polit. programu. Zbog nesređenih gosp. prilika u zemlji jakobinci kao i malo radikalniji kordeljeri zastupali su interese sitnoga građanstva i zahtijevali daljnju demokratizaciju društva, a fejani (bogato građanstvo i dio plemstva) željeli su sačuvati ustavnu monarhiju. – U razdoblju Zakonodavne skupštine (1. X. 1791 – 20. IX. 1792) stvarale su se prve političke stranke: umjereni fejani, radikalni jakobinci i kordeljeri, a većinu su imali predstavnici trgovačkog i industrijskog građanstva, poslije žirondinci (Girondins). Kako bi usmjerila tijek unutarnjih nemira, Skupština je objavila rat Austriji (20. IV. 1792), kojoj se ubrzo pridružila i Pruska. Vojni neuspjesi (Prusi pred Verdunom) te sumnje u izdajstvo kralja, kojega su podržavali La Fayette i Nacionalna straža (garda), rezultirali su povećanim utjecajem lijevih jakobinaca. Pod vodstvom M. Robespierrea, G. J. Dantona i J. P. Marata jakobinci su u Parizu organizirali tajni ustanički komitet. Provedeni su (protuustavni) izbori za novu upravu u Parizu, na kojima su glasovali svi muškarci. Nakon ponovnoga pokušaja kraljeva bijega, Pariška komuna preuzela je vlast u gradu, puk je provalio u Tuileries (10. VIII. 1792), pri čemu je pobijeno oko 600 pripadnika kraljeve švicarske garde i slugu, a kralj s obitelji uhićen. Nastojanjem Pariške komune stvorena je franc. revoluc. vojska, koja je porazila Pruse kraj Valmyja (20. IX. 1792), što je označilo preokret u ratovanju, ali i u unutrašnjoj franc. politici. Kralj je bio suspendiran, a Skupština je donijela odluku o sazivu Konventa sa zadatkom da izradi novi ustav.

Konvent (21. IX. 1792 – 31. V. 1793) bio je prvo predstavništvo birano od širih narodnih slojeva (uz ograničenje imovinskoga cenzusa). Većinu su u njemu imali žirondinci. Protiv njih istupali su montanjari (lijevo krilo jakobinaca). Pod pritiskom jakobinaca Konvent je izglasavao smrtnu osudu Luju XVI. (suđeno mu je kao »građaninu Capetu«), koji je pogubljen 21. I. 1793. No, prva odluka Konventa bilo je proglašenje Republike 22. IX. 1792. Težak položaj najširih gradskih slojeva pogodovao je širenju radikalnih pokreta (»bijesni« Jacquesa Rouxa), a neuspjesi na bojištima u ratu protiv kralj. koalicije (povlačenje s prije osvojenih područja u Belgiji i na lijevoj obali Rajne) i pobuna rojalista u Vandeji doveli su do jačanja utjecaja montanjara u Konventu. Osnovani su Revolucionarni sud, Komitet (Odbor) javnog nadzora i zatim Komitet (Odbor) javnog spasa. U Parizu je 31. V. 1793. izbio ustanak Pariške komune protiv žirondinaca. Noću 1/2. VI. zapovjednik njezinih oružanih snaga, F. Hanriot, opkolio je s 80 000 sankilota Konvent i diktirao mjere koje treba poduzeti radi zaštite stečevina Revolucije.

Konvent je naredio uhićenje istaknutih žirondinaca. Kada su 2. VI. 1793. jakobinci došli na vlast (jakobinska diktatura), ukinuli su svaku odštetu za staleške povlastice, i time potpuno dokinuli staleški sustav, a seljaka učinili vlasnikom zemlje pa su tako osigurali sebi široku potporu grada i sela. Novim ustavom od 24. VI. 1793. deklarirano je načelo nar. suvereniteta, općega prava glasa, jednakosti građana, prava na rad i školovanje, slobode tiska i nepovrjedivosti privatnoga vlasništva; izvršna je vlast bila potčinjena skupštini. Ustav je trebao stupiti na snagu tek nakon pobjede nad vanjskim i unutar. neprijateljem. U prvoj etapi toga razdoblja pretezao je utjecaj umjerenih jakobinaca oko Dantona, a nakon ustanka žirondinaca u unutrašnjosti zemlje do utjecaja je došlo lijevo krilo jakobinaca. Njihov prvak Robespierre bio je izabran u Komitet javnoga spasa (27. VII. 1793), koji je radi zaštite Revolucije uveo režim terora. Rekvirirale su se živežne namirnice, maksimirale cijene, uhićivale sumnjive osobe i izvodile pred Revolucionarni sud; konfiscirala se imovina neprijatelja Republike i dijelila sankilotima (dekret od veljače 1794). U pokrajini su revolucionarni teror provodili »povjerenici u misiji« s izvanrednim ovlastima. Računa se da je u manje od godinu dana pogubljeno više od 25 000 »neprijatelja revolucije«. Jakobinci su uveli i novi kalendar (retroaktivno od proglašenja Republike 22. IX. 1793) i proveli dekristijanizaciju (uveden je kult Razuma, poslije Vrhovnoga Bića, zatvarale su se crkve, progonili svećenici koji su odbijali brak i prisegu državi). Ipak, Diktatura je omogućila vojne uspjehe; vojska Republike, prvi put ustrojena općom vojnom obvezom, predvođena mladim revoluc. generalima, odbacila je vojsku kralj. koalicije na svim bojištima, a ustanici kontrarevolucije u zemlji (Vandeja) bili su ugušeni. No ti uspjesi nisu osigurali jedinstvo u redovima jakobinaca. U ožujku 1794. likvidirani su lijevi ekstremisti pod vodstvom J. R. Héberta, koji su bili za nastavak revolucije, a u travnju i »umjerenjaci« na čelu s Dantonom i C. Desmoulinsom, koji su tražili obustavu terora. Obračunavši s lijevim i desnim krilom jakobinaca, Robespierre je uklonio protivnike, ali i ostao bez saveznika, što je pridonijelo uspjehu urote njegovih protivnika, koji su ga srušili prevratom 9. thermidora godine III., tj. 27. VII. 1794., i već ih idućega dana giljotinirali zajedno sa L. A. Saint-Justom i drugima. Termidorski prevrat obilježio je kraj jakobinske diktature i stvarno okončanje Revolucije. Termidorski konvent (27. VII. 1794 – 26. VIII. 1795) postupno je dokinuo sve stečevine jakobinske diktature. Vladavina trg. i industr. građanstva obilježena je žirondističkom većinom u Konventu. Crkve su ponovno bile otvorene, jakobinski klub zabranjen, emigranti su se mogli opet vratiti u zemlju. Svu težinu pogoršanoga gosp. položaja snosili su široki slojevi stanovništva. U Parizu je F. N. Babeuf organizirao svoje »Udruženje jednakih« s ciljem da se revoluc. putem ukine privatno vlasništvo. Nemiri i ustanci sankilota slijevali su se u revoluc. pokret za obnovu demokratskog ustava iz 1793; građani i naoružani radnici pokušali su prodrijeti 1. IV. i 20. V. 1795. u Konvent, ali ih je vojska rastjerala. Novim ustavom (22. VIII. 1795) bogato građanstvo osiguralo je svoje položaje, a izborni cenzus ponovno je uveden; zakonodavnu vlast dobilo je Vijeće starijih i Vijeće pet stotina, a izvršnu Direktorij (od pet članova).

Režim Direktorija (28. X. 1795 – 9. XI. 1799) istupao je kako protiv težnja demokratskih snaga (Babeufova urota 1796) tako i protiv rojalista (njihov pokušaj oružanoga prevrata razbio je u Parizu 4. X. 1795. Napoleon Bonaparte). U Ratu protiv Prve koalicije (1792–97) Francuska je mirom u Baselu 5–6. IV. 1795. dobila lijevu obalu Rajne, a osvojenjem Nizozemske stvorena je Batavska Republika. Ratujući u Italiji (1796–97) novi zapovjednik francuskih snaga general Bonaparte pobijedio je Austrijance u nekoliko bitaka (Lodi, Castiglio, Rivoli, Arcole) i stvorio republike, Cisalpinsku, Ligursku (1797) i Rimsku (1798), te internirao i papu Pija VI. Iste godine u Švicarskoj je formirana Helvetska Republika. Mirom u Campoformiju (17. X. 1797) Austrija je priznala Belgiju i lijevu obalu Rajne kao francuski posjed, a za uzvrat dobila područje bivše Mletačke Republike. Bonaparteova egipatska ekspedicija (1798–99), koja je trebala ugroziti britanski kolonijalni imperij, unatoč uspjesima na kopnu (pobjeda kraj piramida, osvajanje Kaira 1798) propala je zbog nadmoći britanske mornarice (H. Nelson razbio je francusku flotu kraj Abukira 1. VIII. 1798). U Ratu protiv Druge koalicije (1799–1802) Francuzi su osvojili Napuljsko Kraljevstvo i prozvali ga Partenopejskom Republikom (1799), ali ih je u južnoj Njemačkoj potukao nadvojvoda Karlo, u Italiji pak ruski vojskovođa A. V. Suvorov.

Ti su porazi produbili unutarnju krizu u Francuskoj. Vrativši se u zemlju, Bonaparte je vojnim udarom 9. XI (18. brumairea) 1799. srušio vladu Direktorija i kao prvi konzul preuzeo svu vlast, čime je završeno razdoblje Revolucije.

Citiranje:

Francuska revolucija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/francuska-revolucija>.