Frankapan, Stjepan III. (II.), hrvatsko-dalmatinski ban (?, kraj XIV. ili početak XV. st. – ?, nakon 1484). Sin Nikole IV. U službi kralja Sigismunda Luksemburgovca, nazočan njegovoj krunidbi u Rimu za rimsko-njemačkog cara i na Bazelskom koncilu. Kralj je potvrdio 1432. Stjepana i braću upraviteljima hrvatsko-dalmatinske banovine, a 1434. i njihove obiteljske posjede. Nije pomogao bratu Ivanu VI. kada ga je kralj napao, ali je sačuvao banstvo (1434–37) pa je 1436. postao zemaljskim kapetanom Kranjske (položaj je privremeno izgubio 1447. zbog pristajanja uz J. Hunyadija a ponovno ga stekao 1453). Stjepan je 1442. dobio blagajski Dubovac, a 1443. pravo kovanja novca. Pridonio 1458. izboru Matije Korvina za hrvatsko-ugarskog kralja, 1459. vodio njegovo izaslanstvo na sabor u Mantovi i donio mu od pape Pija II. novac za rat protiv Osmanlija. Hrvatsko-dalmatinskim banom imenovan je 1463., potom je sudjelovao u Korvinovoj vojni u Bosni 1463–64. protiv Osmanlija. Nakon gubitka banske časti zbližava se s carem Fridrikom III. (IV.), pa Korvinov kapetan Blaž Podmanicki zauzima 1469. frankapanski Senj. Stjepan je zadržao Modruš, Ozalj, Ribnik, Dubovac i Zvečaj i 1481. pomirio se s kraljem Matijom.
