Frankapan, Vuk I., hrvatski velikaš, knez (?, prije 1521 – ? Njemačka, 1546). Sin Ivana VIII. Brinjskog i Katarine. Većinom živio u Novigradu na Dobri i Bosiljevu te u Črnomlju (od 1530. neko vrijeme držao ga u zakupu). Bio među hrvatskim plemićima koji su izabrali Ferdinanda I. za hrvatsko-ugarskog kralja. Ratovao je s Osmanlijama koje je s bratom Krstom II. pobijedio 1528. kraj Udbine i Belaja, a s Jurjem II. Slunjskim u Gackoj 1543. Kao zastupnik hrvatskog plemstva na njemačkom državnom saboru u Augsburgu održao je 1530. govor kojim je upozorio nazočne na osmansku opasnost koja prijeti ne samo Hrvatskoj nego i habsburškim zemljama (tekst toga govora tiskan je odmah, a u hrvatskom prijevodu 1932. u Zagrebu i 1983. u Splitu). Iako mu je tada obećana hitna pomoć, ona ipak nije stizala, pa se Vuk 1536. nudio Mlecima, koji su ga odbili. Još 1534. stekao je ženidbom polovicu krapinsko-kostelskoga vlastelinstva i grada Krapine i upleo se 1537. u sudski spor s nasljednicom, a zbog nasilja nad sudskim izaslanikom i njegovim pratiocima bio 1539. osuđen na smrt i gubitak posjeda. God. 1538. predao je Sokolac (Brinje) kralju, koji je, unatoč Vukovu protivljenju, pokušao preuzeti i druge njegove gradove. Zbog osmanskih pustošenja njegovih posjeda 1543 (Bosiljevo, Ribnik i Novigrad) i prodora u Kranjsku te izostanka očekivane pomoći, za kralja je priznao Ivana Žigmunda Zapolju, ali se potom ipak izmirio s Habsburgovcima, za koje je poginuo u Schmalkaldenskom ratu (1546–55). Podupirao je redovnike, pa je 1531. utemeljio dominikanski samostan na bosiljevačkom Gradišću (Kloštar).
