Frizija

ilustracija
FRIZIJA, raširenost frizijskog jezika

Frizija (nizozemski Friesland [fri'slαnt], frizijski Fryslân [fri'slɔ:n]), pokrajina u sjeverozapadnoj Nizozemskoj; 5741 km², od čega je kopna 3358 km², sa 647 214 st. (2012). Obuhvaća nisko močvarno područje uz IJsselmeer i Waddenzee, pretežno pokriveno dinama, ispresijecano umjetnim kanalima, te Zapadnofrizijske otoke Vlieland, Terschelling, Ameland i Schiermonnikoog. Mnogobrojna jezera bogata su ribom. Stočarstvo (goveda), ratarstvo (šećerna repa, krumpir). Strojogradnja, metalna, prehrambena i elektrotehnička industrija. Otkrivena su ležišta prirodnoga plina. Turizam. Glavni grad Leeuwarden (frizijski Ljouwert), glavna luka Harlingen (Harns). – Imenom Frizija nazvano je područje nastanjeno Frizima, a prvotno je obuhvaćalo obalno područje na Sjevernome moru. Od I. st. pr. Kr. do potkraj III st. bilo je pod rimskom vlašću, a potom su onamo počeli prodirati Angli i Sasi, koji su poslije prešli u Englesku. U doba Karla I. Velikog stanovništvo Frizije primilo je kršćanstvo. Poslije se područje Frizije razdijelilo na Zapadnu, Srednju i Istočnu Friziju. Područje Srednje i Istočne Frizije raspalo se nakon 785. na više vlastelinstava, koja su dugo čuvala svoju slobodu. Zapadna je Frizija oko 1250. došla pod kontrolu grofovije Holandije. Dio Istočne Frizije bio je od 1454. do 1744. u vlasti obitelji Cirksena, a potom Pruske. Srednja Frizija pripala je 1524. rimsko-njemačkomu caru Karlu V., a on ju je kao habsburški miraz dao Burgundiji. U doba reformacije Frizija je prihvatila protestantizam (iako ima i nešto katolika) i sudjelovala u pobuni protiv španjolske vlasti kao jedna od članica Utrechtske unije 1579., nakon čega je pripala Nizozemskoj.

Jezik. Frizijski jezik (frysk) je zapadnogermanski jezik, srodan (staro)engleskomu (srodniji nego nizozemskomu i njemačkomu). Prije tisuću godina govorio se na cijelom obalnom području od sjeverne Nizozemske do Schleswiga, a danas njime govori svega nekih 400 000 st. nizozemske pokrajine Frizije (zapadnofrizijski), oko 1000 govornika u njemačkoj pokrajini Saterland (istočnofrizijski) i oko 8000 govornika na zapadnoj obali Schleswiga, te na otocima Sylt, Föhr, Amrum, Halligen i Helgoland (sjevernofrizijski). Spomenici, uglavnom pravni dokumenti, potječu s kraja XIII. st., a pisani su starofrizijskim, koji je bio u uporabi do XVI. st. Zadnji pisani dokument potječe iz 1573. Taj oblik jezika ima osobine koje ga zajedno s engleskim razlikuju od ostalih germanskih jezika. Nakon toga se razdoblja frizijski nije mnogo rabio u pisanom obliku, jer je zamijenjen nizozemskim. Tri (ili četiri) osnovna narječja u Nizozemskoj među sobom su vrlo različita, a istočnofrizijsko i sjevernofrizijsko narječje neki lingvisti smatraju posebnim jezicima. Frizijci su dvojezični. Zapadnofrizijski je u prvoj polovici XIX. st. razvio naddijalektalni standardni jezik. U novije je doba došlo do preporoda zapadnofrizijskoga, koji je u Friziji od 1945. priznat kao jezik ravnopravan nizozemskomu, a danas se upotrebljava u školi (od 1985) i na sudu (od 1956), a osnovana je i Frizijska akademija znanosti. Sjevernofrizijski i istočnofrizijski s vremenom je istisnuo niskonjemački.

Književnost. Do XIX. st. sačuvalo se malo djela na frizijskome. U XIX. st., pod utjecajem romantizma, razvio se u Friziji osjećaj za vlastiti jezik, pa se mnogi pisci počinju izražavati na materinskom jeziku (braća Halbertsma, R. Posthumus, J. C. P. Salverda, A. Telting, sredinom stoljeća W. Dykstra, T. G. van der Meulen, H. G. van der Veen, te krajem stoljeća P. J. Troelstra). U XX. st. književnost na frizijskom doživjela je uspon (Y. C. Schuitemaker, R. W. Canne, O. Postma, T. E. Holtrop). God. 1938. osnovali su »mladofrizijci« Frizijsku akademiju (Fryske Akademy). Značajniji su pisci druge pol. XX. st. A. Wadman, G. N. Visser, F. Dam, H. Miedema, M. Brouwer, Y. Poortinga i P. Terpstra.

Citiranje:
Frizija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20699>.