Gaulle, Charles André Joseph Marie de

ilustracija
GAULLE, Charles André Joseph Marie de

Gaulle [go:l], Charles André Joseph Marie de, francuski general i državnik (Lille, Francuska, 22. XI. 1890Colombey–les–Deux–Églises, Francuska, 9. XI. 1970). Završio je vojnu akademiju u Saint Cyru 1912., pa je služio u jedinici pukovnika (poslije maršala) Ph. Pétaina. Bio je ranjen i zarobljen kod Verduna 1916., pa je proveo dvije god. i osam mjeseci u njemačkom zarobljeništvu, iz kojega je pet puta neuspješno pokušao pobjeći. Nakon rata bio je u francuskoj vojnoj misiji u Poljskoj (1919–20) te je predavao na Stožernoj školi. Maršal Pétain promaknuo ga je 1925. u stožer Vrhovnoga vojnog vijeća, a 1927–29. služio je kao bojnik u francuskim okupacijskim snagama u Rajnskoj oblasti, a potom je dvije godine bio na Bliskom istoku. Od 1932. do 1936. bio je glavni tajnik Vijeća nacionalne obrane. U to je vrijeme napisao studiju Prema profesionalnoj vojsci (Vers l’armée de métier, 1934), u kojoj je razradio modernu vojnu strategiju. Njegovi su pogledi izazivali odbojnost nadređenih, pa je došao u sukob sa svojim dotadašnjim mentorom maršalom Pétainom. Na početku II. svjetskog rata zapovijedao je tenkovskim postrojbama Pete armije, a za njemačke invazije u svibnju 1940. bio je zapovjednik Četvrte oklopne divizije, kada je dobio čin brigadnoga generala, koji će imati do kraja života. Kratko vrijeme u lipnju 1940. bio je državni podtajnik za obranu u vladi P. Reynauda, a nakon formiranja Pétainove kvislinške vlade (16. VI. 1940) otišao je u London, odakle je 18. VI. preko radija uputio poziv francuskom narodu za nastavljanje borbe protiv Nijemaca (francuski vojni sud osudio ga je 2. VIII. 1940. u odsutnosti na smrt, oduzeo mu čin i konfiscirao imovinu). Stao je na čelo pokreta Slobodna Francuska (France Libre). U Velikoj Britaniji i francuskim prekomorskim zemljama organizirao je vojne snage (Forces Françaises Libres), povezao skupine pokreta otpora u Francuskoj i postao simbolom francuske borbe protiv okupacije. U lipnju 1943. u Alžiru je došao na čelo Francuskoga odbora nacionalnog oslobođenja (u početku predsjedavao zajedno s H. Giraudom, a od listopada 1943. samostalno). Sa svojom neslužbenom vladom prešao 9. IX. 1944. iz Alžira u Pariz. Nakon potpunog oslobođenja Francuske (10. IX. 1944) bio je predsjednik privremene vlade, ali je 20. I. 1946. dao ostavku kada je Ustavotvorna skupština odbila njegov prijedlog predsjedničkoga sustava za novu Četvrtu republiku. U travnju 1947. formirao je pokret Okupljanje francuskoga naroda (Rassemblement du Peuple Français – RPF; nazvan degolistički pokret), koji je 1951. ostvario velik izborni uspjeh i postao vodeća stranka u parlamentu. Napustio je RPF 1953. smatrajući da pokret nije ostvario temeljni cilj: stjecanje apsolutne većine koja bi omogućila uspostavu snažne izvršne vlasti, kojoj bi on bio na čelu (zbog toga je optuživan za bonapartističke sklonosti). Povukao se iz političkog života i posvetio pisanju ratnih uspomena. Kada je u svibnju 1958. pobuna desničarskih ekstremista u Alžiru izazvala državnu krizu i slom Četvrte republike, prihvatio je 1. VI. 1958. položaj predsjednika vlade s velikim ovlastima i stvorio vladu nacionalnog spasa. Nakon prihvaćanja novog ustava, kojim je uspostavljen tzv. polupredsjednički sustav, 21. XII. 1958. izabran je sa 78% glasova za predsjednika Republike. Pristao je na alžirsko samoodređenje (16. IX. 1959), a sporazumom u Evianu (ožujak 1962) okončao je sedmogodišnji rat i pomogao uspostavi neovisnog Alžira (srpanj 1962). Provodio je samostalnu vanjsku politiku, izdvojio francuske vojne snage iz NATO-a, potaknuo donošenje francuskog nuklearnog programa i onemogućio američkim snagama da i dalje drže vojne baze u Francuskoj (1966). Zastupao je uspostavu Europe »od Atlantika do Urala«, bez američkoga pokroviteljstva, zbog čega je razvio dobre odnose s K. Adenauerom. Uspostavio je diplomatske odnose s komunističkim režimom u Kini (1964) i poboljšao odnose sa SSSR-om (1966). Blokirao je 1964. ulazak Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu smatrajući da je previše pod utjecajem SAD-a. Ponovno je izabran za predsjednika republike 1965. Kada je prebrodio studentsku pobunu 1968., na referendumu 28. IV. 1969. propao je njegov prijedlog decentralizacije Francuske i reforme Senata, a on je, kao što je obećao biračima, podnio ostavku i povukao se s vlasti. Autor je više vojnih djela i opsežnih Memoara (Ratni memoari – Mémoires de guerre, I–III, 1954–59; Memoari nade – Mémoires d’espoir, I–II, 1970–71).

Citiranje:
Gaulle, Charles André Joseph Marie de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 11. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21400>.