Gaulle, Charles André Joseph Marie de

ilustracija
GAULLE, Charles André Joseph Marie de

Gaulle [go:l], Charles André Joseph Marie de, francuski general i državnik (Lille, Francuska, 22. XI. 1890Colombey–les–Deux–Églises, Francuska, 9. XI. 1970). Završio je vojnu akademiju u Saint Cyru 1912. te je služio u jedinici pukovnika (poslije maršala) Philippea Pétaina. Bio je ranjen i zarobljen kod Verduna 1916., pa je proveo dvije god. i osam mjeseci u njemačkom zarobljeništvu, iz kojega je pet puta neuspješno pokušao pobjeći. Nakon rata bio je u francuskoj vojnoj misiji u Poljskoj (1919–20) te je predavao na Stožernoj školi. Maršal Pétain promaknuo ga je 1925. u stožer Vrhovnoga vojnog vijeća, 1927–29. služio je kao bojnik u francuskim okupacijskim snagama u Rajnskoj oblasti, a potom je dvije godine bio na Bliskom istoku. Od 1932. do 1936. bio je glavni tajnik Vijeća nacionalne obrane. U to je vrijeme napisao studiju Prema profesionalnoj vojsci (Vers l’armée de métier, 1934), u kojoj je razradio modernu vojnu strategiju. Njegovi su pogledi izazivali odbojnost nadređenih, pa je došao u sukob s dotadašnjim mentorom Pétainom. Na početku II. svjetskog rata zapovijedao je tenkovskim postrojbama Pete armije, a za njemačke invazije u svibnju 1940. bio je zapovjednik Četvrte oklopne divizije, kada je dobio čin brigadnoga generala, koji je zadržao do kraja života. Kratko vrijeme u lipnju 1940. bio je državni podtajnik za obranu u vladi Paula Reynauda, a nakon formiranja Pétainove kvislinške vlade (16. VI. 1940) otišao je u London, odakle je 18. VI. preko radija uputio poziv francuskom narodu za nastavljanje borbe protiv Nijemaca (vojni sud tzv. Vichyjevske Francuske osudio ga je 2. VIII. 1940. u odsutnosti na smrt, oduzeo mu čin i konfiscirao imovinu). Na čelu pokreta Slobodna Francuska (France Libre), u Velikoj Britaniji i dijelu francuskih prekomorskih posjeda organizirao je vojne snage (Forces Françaises Libres), a u Francuskoj inicirao vlastiti pokret otpora koji se potom povezao s drugim skupinama. Postavši simbolom francuske borbe protiv okupacije, u lipnju 1943. u Alžiru je došao na čelo Francuskoga odbora nacionalnog oslobođenja (u početku mu je predsjedavao zajedno s generalom Henrijem Giraudom, a od studenoga 1943. samostalno) koji je u lipnju 1944. prerastao u privremenu vladu. Isti mjesec vraća se u Francusku, u kolovozu ulazi u oslobođeni Pariz te u rujnu rekonstruira vladu kao vladu nacionalnog jedinstva. Na njezinom čelu ostaje do 20. I. 1946. kada je podnio ostavku pošto je Ustavotvorna skupština odbila njegov prijedlog predsjedničkoga sustava za novu Četvrtu republiku. U travnju 1947. formirao je pokret Okupljanje francuskoga naroda (Rassemblement du Peuple Français – RPF; kolokvijalno zvan degolističkim pokretom), koji je 1951. ostvario velik izborni uspjeh i postao vodeća stranka u parlamentu, ali je ostao u opoziciji. Napustio je aktivnu politiku te raspustio RPF 1953. smatrajući da pokret nije ostvario temeljni cilj: stjecanje apsolutne većine koja bi omogućila uspostavu snažne izvršne vlasti, kojoj bi on bio na čelu (zbog toga je optuživan za bonapartističke sklonosti). Potom se posvetio pisanju Ratnih memoara (Mémoires de guerre, I–III, 1954–59). Kada je u svibnju 1958. pobuna desničarskih ekstremista u Alžiru izazvala državnu krizu i prijetnju vojnog udara, prihvatio je, kao jedina nacionalna figura koja je imala povjerenje vojske i francuskih kolonista u Alžiru, 1. VI. 1958. položaj predsjednika vlade s izvanrednim ovlastima (dio lijeve opozicije sumnjičio ga je da je sam poticao slom Četvrte republike). Potaknuo je potom donošenje novog ustava kojim je uspostavljen tzv. polupredsjednički sustav te ga je, nakon pobjede Unije za novu republiku, nove stranke osnovane kako bi pružila političku platformu njegovoj politici, na parlamentarnim izborima u studenom, poseban kolegij 21. XII. 1958. izabrao za predsjednika Republike (sa 78% glasova). Na dužnost je stupio u siječnju 1959. te je ubrzo pristao na alžirsko samoodređenje (16. IX. 1959), a sporazumom u Evianu (ožujak 1962) okončao je sedmogodišnji rat i sporazumio se s ažlirskom neovisnošću (srpanj 1962) što je izazvalo žestok otpor dijela njegovih dotadašnjih pristaša iz redova nacionalističke desnice. Provodio je samostalnu vanjsku politiku, izdvojio francuske vojne snage iz NATO-a, potaknuo donošenje francuskog nuklearnog programa te onemogućio američkim snagama da i dalje drže vojne baze u Francuskoj (1966). Zastupao je uspostavu Europe »od Atlantika do Urala«, bez američkoga pokroviteljstva, zbog čega je razvio dobre odnose s Konradom Adenauerom. Uspostavio je diplomatske odnose s komunističkim režimom u Kini (1964) i poboljšao odnose sa SSSR-om (posjet 1966), a dvaput (1961. i 1967) je blokirao ulazak Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu smatrajući da je previše pod utjecajem SAD-a. Nakon što je ustavnim amandmanom 1962. uveden neposrednim izbor predsjednika republike, u prosincu 1965. ponovno je izabran, iako tek u drugom krugu, pobjedivši kandidata ljevice Françoisa Mitterranda. Kada je prebrodio studentsku pobunu u svibnju 1968., na referendumu 28. IV. 1969. propao je njegov prijedlog decentralizacije Francuske i reforme Senata, a on je, kao što je obećao biračima, podnio ostavku povukaši se s vlasti te se posvetio pisanju daljnjih uspomena (Memoari nade – Mémoires d’espoir, I–II, 1970–71).

Citiranje:
Gaulle, Charles André Joseph Marie de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 5. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21400>.